Red na rubu zakona

Ivan Vidić, Velika Tilda, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 2000.

Kada je francuski avangardist Jean Genet, skandalozni kriminalac odgajan u popravilištima i preodgajan u zatvorima, rušio društvene norme svojom homoseksualnošću te izazivao čitatelje i gledatelje glorifikacijom zla u svojim romanima, kazališnim komadima i lirici, zabezeknuta britanska i francuska javnost imala je prilike 1956. u Londonu i 1960. u Parizu vidjeti tek pedeset izvedbi Genetova Balkona. Broj izvedbi, a i gledatelja, bio je ograničen zbog subverzivna i skandalozna sadržaja drame, koja, dakako, svojom vizijom etičkog ništavila prilično agresivno kritizira i potkazuje tradicijske konvencije razmišljanja i norme ponašanja u francuskome društvu.

U bordelu Balkon madame Irma, pod zaštitom policije, sudstva, vojske i crkve uspješno vodi javnu kuću u doba narodne pobune koja bjesni u gradu. Uz moćnike otjelovljene u dramskim osobama šefa policije, Biskupa, Generala i Suca, u bordel Balkon ulazi i revolucionar Chantal, da bi, dokopavši se i sam uloge šefa policije, ostvario svoj potajni san o ulasku u panteon moćnika, gdje sebe zamišlja u obliku golema falusa. Madame Irma kao kraljica namjesto ubijene kraljice, radnik revolucionar kao egzekutivni moćnik, traljava revolucija koja omogućuje da bordel nastavlja s radom, prava je Genetova nihilistička poruka kojom on isključuje didaktiku iz umjetnosti, a u javnost istupa riječima: »Ne želim da kao neki pisci, pjevam Narod, Slobodu, Revoluciju, koji su kao opjevani bačeni, a zatim prikovani na apstraktno nebo gdje stoje bez konflikta i napetosti u deformiranim konstelacijama.«

Što dakle, dramski tekst Velika Tilda Ivana Vidića, svojevrstan remake Genetova Balkona, može značiti u hrvatskome glumištu i što može reći hrvatskoj javnosti potkraj stoljeća u kojemu su francuski, ruski, a i hrvatski avangardisti svojom literaturom i programima rastakali podjednako društvene i jezične norme, već dobrano spremne da ih nova umjetnost upokoji.

Glede društvenoga trenutka, Ivan Vidić dopušta madame Velikoj Tildi da samo jednom eksplicitno dijagnosticira društvo, i to u trenu propadanja njezina bordela, čime Vidić nudi referenciju na Genetovo težište drame i etičko ništavilo: »Ovo je divna kuća. Divan kupleraj. Red i zakon vladaju u njemu. Jedan veliki zakon vlada na rubu zakona, veliki red je na rubu reda. I neka samo dođu svi koji su za nas, za našu stvar! Gdje su cure?«

Napisana u šesnaest slika koje se zbivaju u javnoj kući, liječničkoj ordinaciji, na doku i u tamnici, Velika Tilda ponajprije je zrcalo svijeta koje u javnu kuću površno locira sve ono što u privatnoj kući tobože ne postoji: ljubav iz koristi, seksualne devijacije, izopačenost, licemjerje, lopovluk, nasilna smrt. Upravo u tom javnom, a tajnom prostoru Vidić ovom dramom nudi priliku da sućut, slabost, razumijevanje fantazija bližnjih i prava obiteljska atmosfera na trenutke zažive u obilježenom, sramnom prostoru Madame i pet prostitutki. Time ne okušava stvoriti (obrnuti od uobičajenog) kontrast između karaktera prostitutki s jedne strane te Profesora, Liječnika, Načelnika i Rudolfa (gradskih uglednika) s druge strane. Iako u usporedbi s prostitutkama, socijalno prihvatljivi moćnici bivaju pokvareniji, a Greta, Marina, Betika, Lucija i Beata, emocionalno ovisne prostitutke — prava slika nemoći, u osnovi ove priče nije ni borba za spolnu ili društvenu nadmoć. Jedina prava i istinska žrtva drame je Dječak, koji traumatiziran u konfliktu s prostitutkama mijenja svijest o vlastitome spolnom identitetu, pa postaje — curica. S obzirom da i prostitutkama i gradskim moćnicima Vidić zapravo niječe dramatis personae, oduzima im identitet, volju i snagu poigravajući se šablonima i tipiziranim sudbinama, a opet, svako opće mjesto raznih sudbina obilato zastire i rješava tragikomičnim, ključ njegove drame ponajprije je u jedinome karakteru drame, u Velikoj Tildi. Posljednja dva monologa utamničene Velike Tilde iz XV. i XVI. slike zapravo su dijagnoza svake pojedine osobnosti, u kojemu je pred sud stavljen trenutak kada čovjek samoga sebe prihvaća ili odbacuje, trenutak u kojem se nada sukobljuje s materijalnom propašću tijela i skliznućem s društvene ljestvice.

Time Velika Tilda Ivana Vidića ponajprije postaje intimna i duboko filozofska drama o ljudskoj duši, lišena oštrice osude, potrebe za izravnim društvenim asocijacijama ili skandaliziranjem čitatelja. Dramskim tekstom Velika Tilda Ivan Vidić diplomirao je 1989/1990. na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. S obzirom da tekst nigdje nije tiskan, a da je na uprizorenje pričekao jedanaest godina, sve do prošlotjedne praizvedbe u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, iznimno je zanimljivo što je upravo tekst Velika Tilda desetak godina veoma poznat i popularan među publikom i u dobrome dijelu hrvatskoga glumišta. Naime, u proteklome desetljeću jedan fenomen obilježio je popriličan broj dramskih tekstova u Hrvatskoj. Zbog neimaštine ili nezainteresiranosti izdavača te najvjerojatnije neprofitabilnosti tiskanja drama, dramski su tekstovi, i oni postavljeni na pozornice i oni koji su uprizorenje još čekali, godinama kružili među čitateljima ili kao fotokopije rukopisa ili na disketama, pa su stekli status svojevrsna samizdata. Zanimljivo bi bilo znati, primjerice, koliki je broj čitatelja imala Velika Tilda u proteklome desetljeću.

Dubravka Lampalov