Porod od tmine ili razbijanje monopola?

O Hrvatskim se studijima kao kontroverznom projektu, možda tek u nekim drugim, manje tiražnim glasilima, kritički pisalo od trenutka kada su osnovani. Poslije prerastanja u dodiplomski studij sredinom 1990, polemike su obnavljane s otvaranjem svake nove studijske grupe

Ako se na Hrvatskim studijima i ne predaje kolegij Hrvatska jaja na 100 načina, s koje god da se strane pristupi propitivanju opravdanosti ovoga projekta, dolazi se do logikom, zakonom i stručnošću teško branjivih temelja. Tako bi se mogao formulirati zaključak neformalnog sastanka skupine nastavnika odsjeka za povijest, povijest umjetnosti, sociologiju, psihologiju i kroatistiku, koji je 24. veljače održan u vijećnici zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio je to prvi susret zainteresiranih članova odsjeka koji su, zajedno sa stotinama studenata upisanih na navedene grupe i filozofiju, posebno dirnuti osnivanjem HS-a.

O Hrvatskim se studijima kao kontroverznom projektu, možda tek u nekim drugim, manje tiražnim glasilima, kritički pisalo od trenutka kada su osnovani. Poslije prerastanja u dodiplomski studij sredinom 1990, polemike su obnavljane s otvaranjem svake nove studijske grupe. Od 3. siječnja 2000. sudbina HS-a redovito je pitanje novinara novom ministru znanosti i tehnologije Hrvoju Kraljeviću. On je tako u razgovoru za »Zarez« početkom veljače, diplomatski rekao kako bi bilo dobro imati dva sveučilišta u glavnom gradu. Tada paralelizma ne bi bilo. No, u vrijeme općega siromaštva nema nikakve potrebe za postojanjem dva ista fakulteta jednoga sveučilišta u istoj, i to kratkoj, zagrebačkoj ulici. Tim više što se sada manje novca može izdvojiti za studij u Rijeci ili Zadru, gdje su potrebe za školovanim stručnjacima daleko veće. Svoj su sud o Hrvatskim studijima tijekom predizborne kampanje izricali i Dražen Budiša i Stipe Mesić. Oba predsjednička finalista smatrala su ih logističkim centrom HDZ-a, ili, kako je naglasio Budiša, mjestom »političkog arhaiziranja hrvatske kulture«.

Propusti

Na sastanku nastavnika Filozofskog fakulteta pobrojani su već poznati propusti. U trenutku osnivanja, Hrvatski studiji bili su ilegalni, jer nije mogao postojati isti studij na jednom sveučilištu. Zato se može govoriti o čudu, jedinstvenom slučaju u svijetu. Danas je to zakonski moguće, ali pitanje je da li i legitimno. Tumačiti da je sve što zakonom nije zabranjeno, dopušteno, malo je preslobodno. Što bi se sve tada moralo legalizirati, pitali su se sudionici rasprave?

Drugo je pitanje legitimnosti nastavnika. Tu su i dalje na snazi stari zakoni, koji se krše. Velik je broj onih koji nikada nisu prolazili reizbor, nikada nisu izabrani u nastavna zvanja, nemaju pravo stalno raditi u nastavi i predstavljati se profesorskim titulama. Dok jedni nastoje ispuniti uvjete za reizbor, drugi to ne čine. Konačno, ako su Hrvatski studiji i Filozofski fakultet u konkurentskom odnosu, onda činjenica da veliki broj istih nastavnika predaje na oba fakulteta zapravo ruši tezu o kompetitivnosti.

Dio prisutnih smatra potrebnim usporediti i javno komentirati nastavne planove i programe. Treba vidjeti što je to novo ponuđeno na HS-u, a što se na Filozofskom fakultetu do sada nije učilo?

Od planova i programa još je važnije kako se nastava izvodi i koliko je ima. Studenti povijesti na Filozofskom fakultetu slušaju dva puta više nastave od svojih kolega na Hrvatskim studijima. Oni nemaju ni jedan seminar koji traje 45 minuta. Profesori s Odsjeka za kroatistiku smatraju opet da se njihova »konkurentska« grupa s njima zapravo ne može usporediti, da je riječ o posve drukčijem studiju. Dok se na Odsjeku za kroatistiku jezik proučava tijekom sve četiri godine, kroatolozi to ne čine. Problem je u tome što se poslije diplomiranja na tržištu rada i jedni i drugi kvalificiraju i natječu za isti posao.

Kada je riječ o stručnosti i znanstvenim dosezima, sociolog dr. Milan Mesić jasno je rekao da se neke znanstvene radnje proizvedene od nastavnika HS-a mogu smatrati diletantskim i posve ispod znanstvenoga stupnja. On se zalaže za njihovu javnu analizu.

Zašto se, ukoliko je sve bilo legalno prilikom uvođenja, primjerice, studija psihologije, na sjednici Senata Sveučilišta o tome nije ni raspravljalo, a problem je uvršten pod točkom razno?

Pitanje svih pitanja jest racionalnost. Koja je država dovoljno bogata u jednom gradu financirati dva ista studija? I zašto je, kada je to već činila, nastavni sat na HS-u plaćala više od istoga posla na drugim mjestima?!

Pitanja (zasad) bez odgovora

Vodstvo Hrvatskih studija trebalo bi na ovakva pitanja odgovoriti javno. Zbog više od dvije tisuće njihovih studenata, ne bi se smjelo događati da odbijaju ponude tipa okrugloga stola na najslušanijem zagrebačkom radiju »101«. Priznati da im preveliki publicitet samo može štetiti ili reći da se javno ne žele suočavati s Gvozdenom Flegom, ne pomaže u borbi za dokazivanjem da su pod udarom »antihercegovačke histerije«, kako je to nedavno pisalo u »Večernjem listu«. Ukoliko su HS doista bili maćehinski tretirani od bivše vlasti, onda bi u cilju skidanja takve etikete trebalo pronaći jači argument od isticanja kako od 1995, kada je postalo posve jasno da je riječ o paralelnom Filozofskom fakultetu i kada su povećane upisne kvote, nije riješeno pitanje nastavnoga prostora. Pa koliko bi koštao kompleks u kojem bi bilo stalno zaposleno stotinu i pedeset ljudi, koliko je radnih mjesta zatraženo, i studiralo oko dvije tisuće studenata? Zar ne bi bilo poštenije najprije riješiti vječno podstanarstvo Glazbene akademije? Zar je takvu gradnju i bilo racionalno očekivati u doba kada je zemlja tek izašla iz rata?

Oni koji su upisali programe na Hrvatskim studijima za svoju se sudbinu ne bi trebali bojati. Jednoglasno je stajalište svih prisutnih bilo da oni svoje programe trebaju i završiti. Doduše, psiholozi bi bili spremni preuzeti upisane s HS-a na FF, ali to je za druge grupe zbog goleme razlike programa i velikog broja studenata posve neizvedivo. Diplomirani studenti Hrvatskih studija dobit će diplome i pokušati na tržištu pronaći najbolje poslove. Kako u Hrvatskoj nema nastavnika iz brojnih predmeta, svakako je dobro da ih predaju neki od tamo diplomiranih. Doduše, kada jedan od čelnih ljudi Hrvatskih studija brani pravo svojih studenata na rad u nastavi za koju nisu posve kvalificirani argumentom da ionako »konobari predaju strane jezike«, to baš i ne ulijeva povjerenje. Iz svega je moguće izvesti i druga pitanja. Ukoliko za rad u nastavi ne treba metodika nastave, pedagoška skupina predmeta i još niz kolegija, zašto se time onda opterećuju studenti Filozofskog fakulteta?

Studenti doista jesu najveće žrtve čitave priče. I to studenti oba fakulteta. Jasno je i opravdano da su oni koji su u Hrvatske studije ulagali trud, proveli tamo određene godine života, i s njima se vjerojatno identificirali puno više od svojih profesora, koji su stalno zaposleni u različitim ustanovama, najglasniji borci za svoj fakultet. Međutim, dio krivice za takvu sudbinu snose sami. Zašto je nekomu palo na pamet upisati Hrvatske studije? Zbog toga što su kao srednjoškolci čuli kako se nudi nešto novo, nemarksističko i hrvatskije od onoga što često isti nastavnici predaju u zgradi udaljenoj stotinjak metara? Koliko studenata prilikom upisa uopće čita i uspoređuje nastavne planove i programe i na temelju toga se odlučuje za studij? Zar su usporedivši redove predavanja s osamnaest godina shvatili da je korisnije temeljito proučiti život i djelo Ante Starčevića, kako se jedan kolegij na Hrvatskim studijima zove i ne »gubiti« vrijeme na beskrajne sate koje bi utrošili na učenje o prilikama u drugim zemljama u istome razdoblju, ili ostalim uglednicima iz toga vremena, primjerice Strossmayeru, Mažuraniću, Supilu? Sumnjam.

Što je sa studentima Filozofskog fakulteta? Koliko je njihovih prava ostalo nerealizirano zbog politike koja se vodila proteklo desetljeće? Kako se prošle godine mogao osnovati Klub studenata povijesti zagrebačkoga Sveučilišta (sic!) Ivan Lučić, a da se nije pozvao ni kontaktirao vrlo aktivan i daleko stariji Klub studenata povijesti na Filozofskom fakultetu. Zar su mladi povjesničari s Filozofskog djelovali na nekom drugom, a ne Zagrebačkom sveučilištu? Zar ništa ne znači što ti studenti već imaju rezultate, putovanja, tiskanu publikaciju, a u travnju 2000. organiziraju svjetsku konferenciju studenata povijesti i dočekuju stotinu i pedeset gostiju od Togoa do Finske? Zašto su jedni za svoje izdavačke projekte i časopise dobili sobu, računala, novac, a drugi, daleko brojniji, nisu mogli ni sanjati o sličnom tretmanu?

Pitanje hrvatskoga

Pogrešno bi bilo misliti da je ustroj, nastava i odnos prema studentima na Filozofskom fakultetu općenito dobri. Sigurno bi se i na njemu pronašli ljudi čija je stručnost manjkava, nastavničke sposobnosti neznatne, odnos prema studentima grub. Sasvim je jasno da bi nastavu na mnogim odsjecima trebalo osuvremeniti, uvesti više nastavnih pomagala. Mnogo je oportunizma i Dejan Hajduković prisjeća se kako je i u trenutku pokretanja Hrvatskih studija glas sociologa protiv toga projekta na Vijeću Filozofskog fakulteta bio usamljen. Međutim, boljega od Filozofskog za sada nema. Na Filozofskom fakultetu najviše se proučavalo hrvatsko društvo, povijest, umjetnost, kultura i jezik. Uglavnom svi magisteriji i doktorati bili su o hrvatskim temama. Najteže od svega bilo bi dokazivati da je hrvatskoga na Filozofskom fakultetu bilo nedovoljno.

Na Hrvatskim studijima svakako radi dio vrlo kvalitetnih ljudi. Ako nisu bolji od kolega koji iste ili slične predmete predaju na Filozofskom fakultetu, svakako nisu ni mnogo lošiji. Regionalnom bi razvoju Hrvatske bilo važnije i korisnije razviti snažna lokalna znanstvena središta. Neka se, primjerice, u Osijeku osnaže sve postojeće nastavne grupe, neka tamošnji znanstvenici izgrade velike centre za proučavanje slavonske književnosti i povijesti. To bi bio pravi prinos policentričnom razvoju zemlje.

Hrvatski studiji osnovani su kao jednogodišnji, poslijediplomski, studij hrvatskoga društva i kulture. Možda bi se trebalo vratiti toj zamisli. Mnogi su Hrvatske uspoređivali s Američkim studijima. Iako usporedbe utjecaja američke i hrvatske civilizacije na svijet ne može biti, ne bi bilo teško opravdati ideju o mjestu gdje bi se školovali i specijalizirali stručnjaci, posebno strani, za Hrvatsku u cjelini. To je jedan od prijedloga na koji se može riješiti sudbina HS-a.

Druga je mogućnost blokiranja upisa od jeseni i postupnog gašenja programa. I konačno, ukoliko bi se na sva sporna pitanja dali argumentirani odgovori, ako bi se dokazalo da je korisno, isplativo i potrebno imati dva studija unutar istoga sveučilišta, neće biti nikakvih problema. S Filozofskoga fakulteta tada više nitko nikada ne bi postavio pitanje opravdanosti projekta Hrvatskih studija. Tek ponekad bi se, možda, spomenulo kako je jedan ugledni i uspješan fakultet s radom počeo ilegalno, baš kao što se često kao kuriozitet spominje jedinica iz matematike Alberta Einsteina.

Tvrtko Jakovina