Pobijediti virus patetičnosti

Pobijediti virus patetičnosti

Paula Vogel, Kako sam naučila voziti, redateljica Snježana Banović, premijera u Teatru ITD, 4. ožujka 2000.

Koja se djevojka nije susrela sa savjetom najbolje prijateljice, bratića ili majke da dobro pazi pri izboru instruktora vožnje. Jer oni znaju zahtijevati kojekakve protuusluge za prolaz na vozačkom ispitu. A koja se djevojka isto tako nije susrela s prijedlogom svog dečka, koji je baš večeras dobio ključeve auta jer mu je stariji brat nešto gripozan pa mu auto ne treba, da malo istraže vlastita tijela kako bi se bolje razumjeli. Sintezu perverznog instruktora i prvog dečka u autu Mrvica, glavni lik u komadu Paule Vogel, upoznala je nažalost u jednoj osobi. I to ne strancu pred kim bi ionako imala zadršku i odnosila se s nepovjerenjem, pred kim bi dvaput razmislila da li da mu vjeruje kad joj kaže da joj se neće ništa strašno dogoditi ako mu sjedne u krilo, nego u sasvim bliskoj osobi koja joj je takoreći familija. U osobi tetka Pecka.

Izabravši temu spolnog iskorištavanja maloljetne djevojčice na čije će tijelo i odnos prema samoj sebi taj mučan događaj ostaviti trajan ožiljak, Paula Vogel dotaknula je tanku granicu između idealiziranog američkog mita obitelji koja promatrana izvana odaje dojam bezgrešnosti i savršene sreće i strahota koje se događaju unutra i koje se sustavno prešućuju pod motom »Ako se problem ne može riješiti, o njemu ne treba ni govoriti.« No ona njemu ne pristupa sa sablažnjavanjem, ni s namjerom da docira ili okrivljuje, nego kako autorica sama kaže, s pitanjem kako je moguće da nas vole ljudi koji su nam naudili. A s obzirom na rezultate statistika koje kažu da su u više od 80 posto slučajeva zlostavljači djeci poznate osobe (to saznajemo sa stranice programskih novina koja u stilu Oprah Winfrey iznosi crne podatke), očigledno je moguće.

Zanimljivo je kako je Paula Vogel temi pristupila na nekonvencionalan i neamerički način. Umjesto žanra drame ona bira komediju, koja tragični predznak dobiva tek na samom kraju komada, kada Mrvičina retrospekcija dođe do trenutka ishodišta cijele drame, do pravoga point of attacka. No, tada gledatelj više nema vremena za osudu ili suosjećanje, jedino može iskazati puno poštovanje prema autoričinu književnom umijeću.

Mrvica počinje svoju priču kao zrela žena od trideset i osam godina, vraća se u '69. u doba djevojaštva i ide sve dalje i dalje u prošlost do '62, kada je bila jedanaestogodišnjakinja. Tijekom tih sedam godina gledatelj upoznaje najvažnije likove i trenutke Mrvičina djevojaštva: Baku koja još ne vjeruje u postojanje ženskog orgazma, ali vjeruje u predbračnu čistoću, zatim Majku, latentnu alkoholičarku koju je ostavio Mrvičin otac i koja misli da o seksualnosti treba razgovarati s djecom, Djeda kojeg zovu Veliki (a zbog čega drugoga ako ne zbog Onog), tetu Mary, koja se grčevito trudi ne vidjeti Peckovu ambivalentnost u ponašanju te tetka Pecka, s kojim Mrvica ima poseban odnos. Sve što se između njih događa u gledatelja budi nedorečenu znatiželju jer autorica zanimljivom, gotovo filmskom dramaturgijom taj odnos koji se u većini slučajeva prikazuje kao crno-bijela veza zlostavljatelja i žrtve, tlačitelja i potlačenog transcendira kroz odlično oblikovane trodimenzionalne likove Mrvice i Pecka u kompleksnu strukturu.

Zagrebačko izdanje američkoga kazališnog hita u režiji Snježane Banović u potpunosti odražava prepoznavanje problema i načina na koji se o njemu piše. U predstavi je izrazito vidljivo razumijevanje ženskoga pisma, poznavanje ženskih adolescentskih iskustava te problema odnosa žene i djevojčice prema vlastitom tijelu i seksualnosti. I koliko god delikatnost teksta odražavala mogućnost prevage dramskog tonaliteta, redateljica se sjajno uspjela othrvati virusu potencijalne patetičnosti i napravila vrlo suptilnu predstavu s koje se odlazi s osmijehom, ali i pokušajem da se zaboravi glas jedanaestogodišnje Mrvice s kraja predstave što se želi oduprijeti Peckovu neizbježnom seksualnom naletu. Jer tako se i Mrvica osjećala svih sedam godina koje se u segmentima prikazuju gledatelju. U glumačkoj podjeli Snježana Banović napravila je zanimljiv preokret. Jer iako je poštovala autoričin zahtjev da Mrvicu igra zrela žena, koju je pronašla u odličnoj Kseniji Pajić, redateljica je uloge Majke, Bake i Djeda dodijelila sjajnim mladim glumcima Nataši Dangubić, Nataliji Đ orđević i Nenadu Cvetku. Osim tih glavnih sporednih likova to troje jednako uspješno utjelovljuje i likove cura i dečki iz srednje škole, konobara, a Nataša Dangubić uz izrazito uvjerljivu i komičnu ulogu Majke fantastično igra i njezinu sestru Mary. Kada je bilo tko od njih na sceni, predstava teče s lakoćom, što se ne može reći za kombinaciju Peck (Goran Grgić)-Mrvica. I dok Ksenija Pajić u situacijama s mladim glumcima uspijeva pokazati i ono što se Mrvica trudi zaboraviti te uvjerljivo iznosi sve nijanse koje zahtijeva lik, scene s Goranom Grgićem, nažalost, usporavaju ritam predstave. Iako je teško naći veću zamjerku njegovu korektnom igranju lika Pecka, čini se da mu ipak nije u potpunosti uspjelo obuhvatiti i u riječi i u pokretu i u gesti sve detalje i fina stupnjevanja psihološki iznimno zahtjevna lika. No eventualne praznine u predstavi efektno nadopunjuje izvrsna scenografija Drage Turine, vrlo nenametljiva i funkcionalna, koja odlično koristi sve bitne označitelje američke potrošnje šezdesetih, od džuboksa i svjetlećih reklama do Mustanga s ružičastim kožnim presvlakama, kao i sjajna kostimografija intenzivnih boja Doris Kristić.

Sam kraj predstave, u kojem odrasla Mrvica, zgrčena tijela, odlazi sa scene u autu, odlično poentira njezinu zatvorenost i nemogućnost sagledavanja sebe kao tjelesnog, a kamoli seksualnog bića. Odluka Snježane Banović da dramu postavi u zagrebačkom Teatru ITD, sudeći prema prvim reakcijama publike, odmah se pokazala ispravnom. I koliko god prezirali glupe Amerikance, Paula Vogel ipak nam je dobacila inteligentan tekst, koji će, nadamo se na zagrebačkoj sceni i dalje oduševljavati i žene i muškarce.

Grozdana Lajić