Pjesnik u vlastitu izboru

Pjesnik u vlastitu izboru

Boris Maruna, Podprag, 10. travnja 1940.

Dobitnik ovogodišnjega Goranova vijenca

Tarragona

(filozofija povijesti)

Zamislite ovo:

Možda su bili potrebni

Feničani, Grci, Kartažani

I Rimljani

Milijuni latiniziranih

Domorodaca sredinom 7. st.

Pregršt Vizigota, Arapi

Otkriće Amerike i Filip II.

Francuska revolucija

Goyino crno razdoblje

I nekoliko građanskih

Ratova

Ukratko, tri pune

Tisuće godina klanja

Rovarenja, urušavanja

I izgradnje

Da bi na proplanku

Nad morem

I danas

Stajala Tarragona

Da bi u njoj odrasla

Antonieta Cabré

I srevši me

Uz ostatke amfiteatra

Pristala

Da legne sa mnom

Ne pomislivši nikada

Da bi posljedice

Tog čina

U idućih 3000 godina

Mogle biti

Katastrofalne

Ili

Preporoditi čovječanstvo.

Biblijska pjesma

Dok gledam ljude s Croata kravatama

Pogleda uprtih u daljine kao u nedostižnu maglu

Bond Streeta

Okupljene oko dugačka ovalna stola

Uglavnom zamišljene zbog vaše budućnosti

I donekle zabrinute za svoju

Ja pouzdano znam

Da njihov uvid u dubinu stvari

(Na primjer: nesnosnu bol

U mojim križima

Ili problem štakora

U starom zagrebačkom paromlinu)

Uspješno nadomješta sve

Što vi drugi možete misliti

I sve što ćete ikada trebati misliti.

Idealizam hrvatskih pjesnika

Ono što ti ljudi često zaboravljaju

Jest da u Platonovoj spilji mnogih sjena

Jedna u svakom trenutku povijesti

- Koju stvaraš ili podnosiš -

Drži u rukama zračnu pušku

I polako skida sa zida najprije

Poslušne, potom neposlušne

Sve naše misli.

Udbaši

Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji

Za njih se ne može reći da nisu znali što rade

Oni su ideološki uvijek bili

Na ispravnoj liniji

Njima je sve polazilo za rukom

Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva

Po mogućnosti: nisko čelo i

Deseterački mentalitet Zdrav duh u zdravu tijelu

Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio

Naravno, nikad mi

To je takva zemlja, rekao bih

Udbaška

Zemlja vedrih ljudi

A mi drugi smo pomalo utučeni

I djelujemo izgubljeno

Mi gotovo da ne znamo za radost, za smijeh

Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu

A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade

Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela

Esplanade i potom

Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti

Sa stola na stol: pokazuju urođeni

Šarm

I udbaški sinovi su zarana očitovali

Izrazitu talentiranost

I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford

I samo krajem ljeta navraćali kućama

S plinskim upaljačima

Navikli na bolje restorane

I francuske suknje

S druge strane,

Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza

Ako imalo držaše do sebe

Nije htjela leći

Pa čak ni Mađarica

Premda je meni bilo svega 17 godina

A ona se nalazila već tridesetu

Na istom radnom mjestu

Nikakvo čudo, dakle, da su udbaši uživali

Veći društveni ugled, bolji status, finije manire

Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu

Uspoređeni s njima, mi drugi

Jedva da smo bili nešto

Naša kreditna moć je bila beznačajna

I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno

Da organizacija nužno pripada udbašima

Njihova odijela uvijek pristaju

Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši

Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi

Rješavaju probleme koji su nas

Mučili do krvi Oni nekako znadu da su u pravu

I ne možeš im ništa

Oni su veseli kurvini sinovi.

Odlaze

Odlaze, odlaze svi

Idu Idu Idu

I odu

Gledam ih iz dana u dan

Iz godine u godinu

Na raznim mjestima: trgovima, ulicama, naseljima uz rijeku

Odlaze pod različitim okolnostima

Odlaze i u tome im ne možeš pomoći

Odlazi patuljasti čovjek i vodi svoju patuljastu ženu

Odlazi čovjek oženjen krivom ženom

Odlazi žena udata za pravog čovjeka

Odlazi pobornik nadnaravnog reda stvari

Odlazi Hajdukovo desno krilo

Odlazi nada pjevačkog zbora

Odlazi moja ljubav

Odlazi najbriljantniji mozak u općinskoj upravi

Odlazi poznati stomatolog

Odlazi poznati podvođač

Odlazi čitava delegacija radnog naroda

Odlazi radni narod

Odlazi nekadanji čovjek bez prošlosti

Odlazi čovjek bez budućnosti

Odlazi vrijeme buduće u vrijeme prošlo

Odlazi moja mati

Odlazi vjernik lažne religije

Odlazi nada u ozdravljenje

Odlazi religija

Odlazi činovnik s kravatom

Odlazi pisac pornografskih romana

Odlazi njegova muza u crvenim gaćicama

Odlazi Filipinka s kojom sam proveo noć

Od 3. na 4. lipnja 1969.

Odlazi nasljednica čitava imperija

Odlazi karburator na crnom mercedesu

Odlazi crni mercedes

Odlaze svi

Odlaze danju i noću i noću i ponovno danju

Odlaze po kiši i snijegu i žezi i mraku

Odlaze bespovratno, bez ostatka i bez opoziva

Odlaze u taktu limene glazbe

Odlaze uz tiho jecanje vjetra, uz oštro zavijanje bure na moru

Odlaze ma kako nastojali na sve moguće načine

Da zaborave kako odlaze

Ali odlaze

Pod zemlju

Koja se kao stara kurva

Neprestano premješta s noge na nogu

Da im učini više mjesta.

Bilo je lakše voljeti te iz daljine

pour Bernadette

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,

Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava

Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao

Ona pamćenja što se nisu uklapala

U rečenične nizove čežnje:

Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.

Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub

Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla

Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja

Kao pred kakvim istinskim proglasom propasti

A nekad je ljubav bila čist i doslovan

Doživljaj samoće

Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje

Kao morska trava pokretana valovima

Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći

Svijet bez zbilje ali svoj i konačan

Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana

I ja u dimu lule za šankom dalekih mora

Što nas dijele u svakom času admiral

Svojih priviđenja.

Kad dođe pravi časBogdanu RadiciJa ću ga poznati; osvanut će dan visok

Kao sunce, sunce kao

Gora, tjedan kao godina

I ja ću zbaciti vrijeme s leđa

I mom strahu i mom kroničnom bronhitisu, mojoj astmi

I mojim hemeroidima neće biti traga

I ja ću staviti ad acta sve primljene uvrede

Sve nenaplaćene račune i osjećati se ponovo

Kao da mi je osamnaesta

O veliki Bože

Kad dođe pravi čas

Ja ću zbaciti vrijeme s leđa

Kao prljavu potkošulju maloga državnog činovnika

I ustati kasnije nego inače (neka samo čekaju

U uredu) i pomno se izbrijati u starom ogledalu

Obući bolje odijelo

Zataknuti karanfil, ispiti dva špricera natašte

Nazvati svoju djevojku iz mladosti

I ugovoriti sastanak za poslijepodne

I potom

Kao nekada

Lijep, čist i uspravan

Prijeći ću pola Zagreba pješke

I uspeti se na

Strossmayerovo šetalište

I otići do Sabornice

Odmaknuti ustranu stražara i

Ušetati unutra kao mali bog

I dobacivši karanfil najzgodnijoj tajnici

Dati predsjedavajućem

Nogom u stražnjicu

I jednostavno reći: Sjednica je

Završena.

Idite u miru svojim kućama

Idioti!