Pietŕ

Pietŕ

Kada je ušao u još toplu kuhinju, radosno je prepoznao dobri stari raspored stvari: klimavi stol u kutu, sanduk za drva uz tiho tinjajući šporet, kauč, nahrđalu vekericu u pepeljari na kredencu, kruh umotan u najlonsku vrećicu, požutjeli katolički kalendar i sve ostalo.

Mama je nepomično sjedila za stolom, onako kako se sjedi u gluho doba noći, kada besanome čovjeku nakon svih kućanskih poslova i titrava televizijskoga snijega preostaje manje od pola kutije cigareta, pročitane novine i kronika dana na svim radijskim postajama. Utonula u misli, nije čula škripanje dvorišnih vrata, niti je čula cvilež parketa pod čizmama otežalima od blata, i u prvi mah jedva da je poznala figuru iskrslu na pragu, a potom je rekla, više nesvjesnim refleksom brižne majke, idi se umij.

* * *

Nijemo je sjedio na rubu kade i osluškivao spokoj kojim je ovo pošteđeno selo oduvijek noćilo, a zatim se veselio tihim šumovima vode u instalacijama. Uživao je u svježini blistave keramike, caklećih kapljica i mirisna frotira; znoj se u ljuskama slijevao, u zrcalu je proučavao mrežu bora, sapun je nestajao...

Nož je tiho lupkao o kuhinjsku dasku, ostavljao iza sebe pravilne tupe odjeke, između svaka dva buduća zalogaja...

Kada je završila s narezima, rekla mu je pred vratima kupaonice da ona ide prirediti krevet. U to je kratko vrijeme uspjela mnogo toga poslužiti: iz plitkoga su se tanjura rascvjetali tanki kolutovi salama i kulena zajedno s listićima šunke i sira, a s drugoga su tanjura mamila tri pečena jajeta, stručak mladoga luka i šarene kriškice paprike. Bučno je započeo jesti, priborom je zveckao o sastrugano dno porculana, hrana je pucketala pod zubima i, dok bi žvakao, jeo bi očima.

Nakon što je zadovoljio prvu glad, uhvatio je nekakav raspored, te je u pravilnome slijedu posezao za komadićem ovoga ili onoga...

Kao i uvijek kada bi jeo, i ovaj je put zaboravio na sve oko sebe, sve se više opuštajući, udomaćujući.

Nakon svega, mogao bi on još toga pojesti, ali više ne zbog gladi.

Umoran si, rekla je mati dok je on grudicom kruha klizio po omašćenome dnu tanjura. Te se riječi, zebljive poput poleđine ordena, objesiše u njegovim grudima. Užasno je, pomisli, užasno je kako je on sve to požderao u tren nevjerojatno mirne savjesti, tako zaokupljeno, kao da se i danas vratio s cjelodnevnoga đipanja za loptom, viši i dlakaviji nego jučer. I užasno je kako ga to ona gleda, tako zadovoljno, kao da se i danas vratio njezinoj bogatoj kuhinji, muškast upravo kao i njegov otac u njegovim godinama.

Tupo se zagledao u bijelo dno tanjura, pritisnut mislima, pitanjem kamo gledati.

Zadovoljan si, upitala je, željna njegova glasa.

Sklopio je i otvorio oči.

Da sam znala...

U redu je...

Hoćeš pekmeza? Nikada nije uspio kao ove godine. Od one breskve što ju je Milan dao posaditi, tko bi rekao da će tako dobro roditi. A ja sam to još htjela sve baciti, rat je, je li, kome je do pekmeza danas... A od jagoda možda? Napravila sam jedan, onako, za eksperiment, ako ti se svidi... Po Željkinu receptu. Željkini su otišli u Oslo, sama je, jadna. Ili si za kavu? A, kava?

Htio je oprati suđe, inzistirao je na tome, nema veze što nije nikada do sada, ali ga je preduhitrila. Sutra će to ona, rano ujutro, a što bi želio doručkovati? Razmišljao je što da joj odgovori, ali ga je još više brinulo kada se to ona rano ustaje, i mnogo je razmišljao, i mnogo je vremena prošlo kada se napokon spustio u krevet, bijel kao i tanjur iz kojega je jeo.

Majka je stajala na vratima, osjetio je da ga gleda u leđa.

Gdje mi je puška, upitao je.

Premjestila sam je u šupu, rekla je tiho. Spavaj mirno. Spavaj mirno.

Igor Gajin