Note za budućnost

Note za budućnost

II. međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro, Zagreb, 21-29. veljače 2000, KD Vatroslav Lisinski

Svečanim proglašenjem pobjednika u velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski u utorak 29. veljače završilo je Drugo međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro. Prvu nagradu osvojio je Boris Andrijanov (Rusija), drugu Tatjana Vasiljeva (Rusija), treću Alexander Gebert (Finska) i četvrtu Anthony Leroy (Francuska), a diplome za sudjelovanje u finalu dobili su Vladimir Balšin (Rusija) i Pavle Zajcev (Hrvatska). Natjecalo se ukupno sedamnaest mladih čelistica i čelista, a međunarodni žiri činili su Natalija Šahovskaja, Tsuyoushi Tsutsumi, Philippe Muller, Andrej Petrač i David Geringas, koji je bio i predsjednik žirija. (U žiriju je trebao biti i Ivo Malec, čija je skladba Arco 1 za violončelo bila obvezno djelo u prvom krugu natjecanja, no on zbog bolesti nije mogao doći u Zagreb.) Natjecanje je organizirala Koncertna direkcija Zagreb, u čijem su organizacijskom odboru bili Dobrila Berković-Magdalenić, predsjednica, te Margit Antauer, Sanja Borčić Toth, Gabrijela Krmpotić i Erika Krpan, ravnateljica KDZ, a njegovo su održavanje omogućili Gradsko poglavarstvo grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagrebačka banka d.d., Turistička zajednica grada Zagreba i Accord Music Supply Co.

Natjecanje je počelo izvlačenjem ždrijeba i koncertom violončelista Phillipa Mullera u nedjelju 20. veljače, a nastavilo se sjajnim i vrlo konkurentnim nastupima kandidata u prvom (djela za violončelo solo) i drugom krugu (duo sonata i djelo po izboru kandidata) te u finalu uz komorni ansambl i potom uz simfonijski orkestar (djela za violončelo i orkestar).

Uzbudljiva atmosfera

Vrsnoća kandidata, temeljitost programa zadanih skladbi, predani rad žirija i dobra organizacija, kao i nedvojbeni uspjeh i odjek koji će sasvim sigurno polučiti na relevantnim glazbenim scenama ono je što čini visoku kvalitetu ovog natjecanja, a nesvakidašnja fluktuacija đaka, studenata, profesora, glazbenika, publike i kritike još je jedan njegov pozitivni aspekt. Sve je to razlogom postojanja i one stvarno uzbudljive i poticajne atmosfere, koja je bila prisutna podjednako kod sudionika, ali i publike, čiji je vrhunac bio dostignut pri proglašenju odluka žirija. Najzaslužnija osoba za takvu vrstu otvorenosti, optimizma i realne vrijednosti ovoga, po gotovo svim kriterijima doista odlična natjecanja, jest Dobrila Berković Magdalenić, koja je ne samo inicirala ideju natjecanja Janigro nego već pet godina, svojom stručnosti, voljom i energijom, a ponajprije postojanom svješću o nužnosti i ljepoti ulaganja u glazbu, odnosno o vrijednosti nasljeđa koje je Antonio Janigro ostavio našoj, i čelističkoj i glazbenoj, a i kulturnoj sredini, uspijeva odolijevati svim nedaćama i nepogodama uvjeta našega glazbenog života.

Predizbor kandidata ostvaren je već programom skladbi prema kojemu su mladi glazbenici procjenjivali svoje sposobnosti i odlučivali hoće li se prijaviti na natjecanje (od početnih dvadeset i sedam kandidata u Zagreb je došlo njih sedamnaest). Taj je program uključivao i zadanost (autor ili djelo) i mogućnost izbora kandidata (izbor stavaka ili pojedinoga djela određenog autora ili u finalu sa simfonijskim orkestrom slobodan izbor i autora i djela). Za drugi je krug izbor bio proširen i individualnim izborom jedne skladbe (od ukupno dvije), koja je bila samo zadanoga trajanja, čime je također bila osigurana ujednačenost i ravnopravnost svim kandidatima (što je jedna od najvažnijih obveza natjecanja). Bile su to skladbe Maxa Regera (suite za violončelo), Alfreda Piattija (capricci), L. van Beethovena (sonate za violončelo i klavir), L. Boccherinia (koncerti za violončelo i orkestar) i Arco 1 Ive Maleca (djelo koje je bilo jedina doista obvezna kompozicija), a u finalu sa simfonijskim orkestrom šest kandidata je izabralo Koncert za violončelo i orkestar op. 104 u h-molu Antonina Dvořáka (Tatjana Vasiljeva i Alexander Gebert), Rokoko varijacije op. 33 P. I. Čajkovskog (Vladimir Balšin), Prvi koncert za violončelo i orkestar Dmitrija Šostakoviča op. 107 u Es-duru (Boris Andrijanov i Pavle Zajcev) i Koncert za violončelo i orkestar op. 85 u e-molu Edvarda Elgara (Anthony Leroy). Takvim rasponom i specifikacijom programa bili su zastupljeni svi kriteriji čelističkog umijeća, interpretacije te glazbene i umjetničke zrelosti kandidata, a rizik od ocjenjivanja krivih nota, memorijskih grešaka ili indisponiranosti bitno je smanjen. To je bilo najočitije kod odluke žirija da Alexanderu Gebertu, usprkos memorijskoj greški na početku drugog stavka Dvořákova koncerta, koja je uzrokovala popriličnu zbunjenost mladoga Finca (i koji se sve do kraja koncerta nije sabrao), ipak dodijeli treću nagradu. Razlog takvu, za natjecanja neuobičajeno široku pristupu i kriteriju žirija, proizlazi iz bogata i uspješna pedagoškog iskustva njegovih članova i njihovih vlastitih izvođačkih aktivnosti, ali i iz iskustava natjecanja (i kao svojedobnih natjecatelja, odnosno današnjih članova žirija). Osim toga, treba naglasiti posebnost čelističke, relativno male zajednice koja svoje mjesto, unutar na svaki način dominantnih klavirskih, violinističkih i dirigentskih monopola, prirodom i ljepotom svog instrumenta i uistinu velikim interpretima (Piatti, Bazelaire, Casals, Piatigorsky, Janigro, Du Pre, Rostropovič...) čuva i štiti posebnom vrstom bliskosti, povezanosti i stalnog prenošenja iskustva (članovi žirija su, recimo, učenici Rostropoviča, Navarre, Janigra...), što sve oblikuje drukčiji odnos prema glazbi pa tako i prema natjecanju.

Nagrađenici

Hrvatski su kandidati i ovaj put postigli vrlo dobar uspjeh (na prošlom je natjecanju drugu nagradu osvojila Monika Leskovar, a treću Jadranka Gašparović). Jelena Očić došla je do finala, a Pavle Zajcev, učenik Dobrile Berković Magdalenić i Valtera Dešpalja, dobio je nagradu publike (kutiju za violončelo Music Accord Supply Co., u koju, doduše, nema baš nešto posebno staviti; u finalu je svirao na posuđenom starom instrumentu Monike Leskovar), nagradu zaklade Romanini koju dodjeljuje Damir Janigro, sin Antonija Janigra, i nagradu Varaždinskog komornog orkestra (nastup s njihovim orkestrom). Ulazak Zajceva u finale dobar je poticaj za njegov rad i dalji razvoj, no potvrda je i kvaliteti čelističke škole u Hrvatskoj. Posebne su nagrade dodijeljene i drugim finalistima, čiji su nam nastupi predstavili dobro obrazovane i darovite buduće soliste. Vladimir Balšin dobio je nagradu KDZ (jedan koncert unutar ciklusa te agencije). Prvonagrađeni Boris Andrijanov (40.000 kuna) dobio je nagradu Zagrebačke filharmonije (koncert), nastup na Festivalu u Dubrovniku, koncert sa Zagrebačkim solistima, potom Slovenskom filharmonijom i snimanje sa simfonijskim orkestrom HRT-a. Drugonagrađena Tatjana Vasiljeva dobila je samo novčanu nagradu (20.000 kuna), a trećenagrađeni Alexander Gebert (10.000 kuna) dobio je nagradu HDS za najbolje izvedeno djelo Arco 1 Ive Maleca.

Ostvarena razina natjecanja na svaki bi način morala utjecati na poboljšanje nekih njegovih vrlo bitnih elemenata, čija je kvaliteta bila neprimjerena. Financijskim problemima bi, recimo, bio potreban cijeli članak (npr. najam dvorani Lisinski još nije plaćen, a otprilike tjedan prije početka natjecanja još nije bilo izvjesno da će se ono i održati). Pitanje razine Simfonijskog orkestra HRT, koji bi, hitove (kao što je to Dvořákov koncert za violončelo i orkestar) trebao moći odsvirati zatvorenih očiju, s probom ili bez nje, ne bi smjelo uopće biti postavljeno. A pogotovo na natjecanju gdje su orkestar (kao i pijanisti) podređeni natjecateljima, kao neka vrsta servisne službe. Osim toga, tonski ili televizijski zapisi dobrih natjecanja danas su važni gotovo kao i natjecanje samo. No, s obzirom na realni uspjeh natjecanja, kao i na ljude koji ne odustaju od stručnog i vrijednog rada na njegovu održavanju, u nastavak i sve bolju kvalitetu Međunarodnog violončelističkog natjecanja Antonio Janigro ne treba sumnjati. A svima svakako treba čestitati.

Dodi Komanov