Nikada dosta o Kožariću

Da je Kožarić to što jest, pokazala je i njegova posljednja retrospektiva u Domu umjetnika. O njemu ne treba mnogo dvojiti. Počašćen kao moderni nomad častima i pridjevima poput antologijski, veliki, najbolji (bogme i jedini), o njemu se danas priča kao o točki slobode umjetnosti i umjetnika, kao o onome koji ne pati od okova i lanaca tradicije i zapravo onome koji njeguje otklon od svake prošlosti — posebice vlastite! Obožavanje mu daruju ugledni kolege (a njima bih se, s nešto blagih rezervi, mogao i sam prikloniti) — obožavanje koje zapravo ustoličuje Prometeja suvremene hrvatske umjetnosti koji sve više zastire pogled na druga imena i (srodne) napore. Problem Kožarića danas mi se javlja negdašnjim problemom starijega kipara koji je svojedobno u hrvatskom kiparstvu pokrio sve i sva.

Ono što je u svemu najljepše to je umjetnikovo svakodnevno skidanje krune s vlastite glave, silaženje s tronova na koja se katkada voljom drugih postavlja, dehistoriziranje vlastitoga rada i odbijanje aure obnovitelja hrvatskoga kiparstva. Jer on i danas prekraja radove nastale prije pola stoljeća koji su uglavljeni u povijest moderne i suvremene umjetnosti oduzimajući im status dovršenih djela zaspalih u konačnosti i vrijednosti. Ničemu taj kipar ne daje mira — ponajmanje sebi. Posebice je osjetljiv prema lažnoj sigurnosti svojega mjesta u obnovi poslijeratnoga hrvatskog kiparstva pedesetih.

Tom kiparu i njegovu djelu (to su sve nejasnije granice) nisu potrebni protivnici, ni obračuni s tradicijom ili s postupcima svojih kolega koji su ortodoksnije vezani uz kiparstvo jer se tako ide suprotiva skromnosti koja je u formativnom i unutrašnjem smislu pojma najvažnija sastojnica Kožarićeve ljudske i tvoračke osobnosti. On je, naime, poistovjetio disanje i stil, svakodnevicu s vječnošću i pritom se, uživajući u životnim mikrologijama i svakodnevnim molitvama narugao velikim i dubokim ciljevima. Stoga se ta jednostavnost ne smije mistificirati niti koristiti za prijepore s drukčijim životnim i stvaralačkim shvaćanjima, koncepcijama i poetikama.

Jer ako se ustoliči novi kult, ako se nomadstvo sačekuje s krunom i prijestoljem, ako se od stvaralačke senzibilnosti i nesigurnosti stvara jaka ličnost, ako se kontinuitet neslaganja sa samim sobom petrificira u automatizmu modela, onda smo na istom. Onda od nježne i dragocjene građe stvaramo karnevalsku atmosferu spiritualizma (kao u Beuysa). Nomadstvo njegova slučaja ne zahtijeva od nas definicije, a ni glorifikacije. Prije dijalog. Njegova odgovornost za svijet sjeda u onaj prostor iz kojega je istjerana samoljubljivost. To je jednostavno način života (i tu Kožarić, doduše, nije jedini). To je čistoća i jasnoća čovjeka koji uzima sve u obzir, kojemu je sve organsko i neorgansko, potrošeno i novo, odbačeno i sačuvano, građa njegova svijeta. Sve ono što može poslužiti ideji koja je sposobna transferirati iskustva i transformirati tzv. realnost — ma što pod njom mislili. A ranjivu i osjetljivu biću ne trebaju retoričke slave. Bit će posve dovoljno reći da je živio ili da živi u skladu sa sobom samim.

Čovjek koji je pomišljao i na rezanje Sljemena, premošćivanje gradskih raskrižja, na odljev zemaljske kugle, koji (prividno očajnički) nudi svoje djelo da ga nazovu kako tko hoće, posljednjom je svojom izložbom ipak ostao u estetici jedne izlagačke konvencije (protiv koje inače rogobori). U skulpturi produljenih ekstremiteta u kontinuiranju lima koji se zadovoljio kružnim tokom galerijske dvorane i naposljetku podjelom svojeg djela i darivanjem komadića posjetiocima zatvorio se krug u Domu umjetnika. Pritom sam se pitao: je li to baš najsretnija sudbina ove njegove izložbe? On je, primjerice, mogao izazvati prometne, komunalne i komunikacijske probleme samo da je izašao izvan galerijskog prostora. Mogao je problematizirati odnos umjetnosti i zbilje, galerije i ulice, umjetničkog djela i lakomislenog prakticizma u banalnom svakodnevnom smislu riječi. Mogao je svetu vatru svojega djela i svoje misli suprotstaviti anemiji i bezveznoj groznici svakodnevne mehanike, koja u sadržajnom smislu ništa ne znači. Mogao je ukazati da Umjetnost postoji, da je Misao neiskorjenjiva i žilava te da samo ona održava na životu. Zašto njegova metalna zmija nije izašla iz Doma umjetnika, protegla se gradskim ulicama, pobjegla u prostore Pašalićeva Pašaluka ili završiti na krovu ili u kontejneru?!

Ovako je koncepcija ostala na estetici, na jednom galerijskom prostoru i njezin je kraj (dijeljenje komadića djela posjetiocima) značio sreću zatvorenoga strujnog kruga premda sam, osobno, projekt vidio kao mogućnost već poslovične kritike odnosa života i umjetnosti, bešćutnosti i osjetljivosti, intimnog i javnog. Stvar je mogla biti i na razini komunikacijskoga, socijalnoga ekcesa; na razini konceptualnoga transferiranja i povezivanja; na razini ekološkog problema u širem smislu pojma. Da nije bila toliko određena prostorom te da je jednostavno rečeno potekla i prokuljala iz Doma likovnih umjetnika i poput vulkanske mase stvorila afere na pravi način, dovodila do dvojbi i težila duhovnom preobražaju u prostoru koje je prema umjetnosti i djelu ravnodušno i ponajviše neprijateljsko, ona bi bila bolja.

Ali i ovom izložbom Wunderkind hrvatske umjetnosti zbunjuje, odbija i još više oduševljava. I ona je primjer vlastite evolucije koja bilježi najveće uspjehe tamo gdje koristi sve nevinija sredstva. Te ciljeve i njihova zagovornika ne treba nazivati nekim Don Quijoteom hrvatske suvremene umjetnosti. Ne zato što on to možda ne bi bio, on nije, nego stoga što je već stvorio realnost koja — sudeći prema onima koji brižljivo prate ovo djelo — nalazi subesjednike. Što bi se reklo, vremena su se ipak promijenila. Njegov je pionirski posao završen. I ako nije jedini na tom poslu, on je proširio osjetljivost sredine koja je poznavala kolonade i perivoje mramornih i nijemih bista. Ostao je kožarićevski izražajan; sa svojim stilom koji sve i svakog uključuje, a ne isključuje.

Proroka više nema.

Postoje samo iskreni ljudi.

(A tko misli da je to malo, živi izvan ovoga svijeta.)Ive Šimat Banov