Masa pitanja

Masa pitanja

Carlos Basualdo, Bezvrijedno-Neprocjenjivo. Pojam vrijednosti u suvremenoj umjetnosti, Moderna galerija, Ljubljana, 5. veljače-5. ožujka 2000.

Ima li umjetničko djelo vrijednost emancipiranu od one ekonomske koja se (tamo gdje ono postoji) formira na tržištu? Ako ima, što je sve određuje? Je li proces određivanja vrijednosti umjetničkog djela jednak u zemljama centra i zemljama periferije? Je li globalizacija promijenila način promišljanja vrijednosti umjetničkoga djela? Što je vrijednost umjetnine u sredinama u kojima nema nikakva ili barem neodgovarajućega tržišta umjetnina?

Basualdo je problem prepun pitanja — od kojih su neka ontološkog karaktera — suprotno težini koju sugerira naslov njegove izložbe, ostvario opušteno i humorno, svjestan činjenice da na tako teške probleme nema univerzalna ni konačna odgovora. Osjećaj rasterećenosti, uzevši u obzir neke radove koje je pripustio na izložbu, čak se može reći i frivolnosti u njegovu razmišljanju o problemu što si ga je mladenački pretenciozno naprtio, pojačava među ostalim uvrštavanje nekoliko južnoameričkih autora. Tim je autorima, ono što se o temi Bezvrijedno — Neprocjenjivo razmišlja u zapadnoj civilizaciji — poglavito u po kapitalu superiornim SAD, gdje kapital najizravnije sudjeluje u proizvodnji umjetničkih artefakata, a nekmoli u utvrđivanju njihove vrijednosti — nerazumljivo upravo kao i uvrštenim slovenskim i hrvatskim autorima.

Na Zapadu ništa novo

Basualdo nije ponudio naročite odgovore na pitanja što ih izložbom postavlja, niti nam je rekao ono što otprije ne znamo. Na Zapadu, posebice u SAD, sve je jasno: tu se vrijednost umjetnika i njegova stvaralaštva apotekarski točno izmjeri — dolarskom cijenom — koju, specifičnim kriterijima, parametrima i mehanizmima, određuje tržište umjetnina. Pritom je, kako je obrazlagao Basualdo, u igri interes velikih galerija, koje, zahvaljujući instituciji poreznih olakšica za one koje galerijama doniraju novac, imaju debeo proračun za nabavu novih akvizicija; zanimanje bogatih privatnih kolekcionara; sudjelovanje pojedinih autora na važnim tematskim i drugim skupnim izložbama čiju listu gostiju sastavljaju utjecajni kustosi kakav će uskoro zacijelo biti i Basualdo; nazočnost u časopisima koji prate likovnu scenu, poput spomenuta »Art Foruma« u kojem sudjeluje Basualdo i uopće prisutnost u medijima; otkup radova za kolekcije velikih banaka, kompanija i korporacija... Na periferiji, u siromašnim južnoameričkim državama ili u europskim zemljama u tranziciji, stanje je, dakako, drukčije, a bude li se uskoro igdje približilo zapadnjačkom ustroju, onda će to zacijelo — iako je riječ o uistinu maloj zemlji, zahvaljujući zalaganju ustanova i agilnih pojedinaca poput zaposlenika ljubljanske Moderne galerije — biti u Sloveniji.

Izložba nudi radove četrdesetak autora iz Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Afrike, od kojih mnogi imaju uzvišeno mjesto u povijesti umjetnosti, dapače, remek-djela su umjetnosti 20. stoljeća (Marcel Duchamp, Joseph Beuys, Yves Klein, Marcel Broodthaers, Piero Manzoni, Robert Morris, Hans Haacke...), dok neke manje poznate (Sylvie Fleury, Meschac Gabo, Lee Lozano...) Basualdo tek pokušava učiniti slavnima, a neke tek predstaviti kao zanimljive i pozornosti vrijedne stvaraoce. Izuzmemo li nedavnu izložbu Fluxusa iz zbirke Francesca Conza i malu Beuysovu izložbu iz 1997, naša sredina cijelo ovo desetljeće gotovo da i nije imala doticaja s modernom i suvremenom umjetnošću, pa se isplatilo otići u Ljubljanu iznova se susresti s Duchampovom Boite-en-valise (Serie G) iz 1968, Manzonijevim izjavama o autentičnosti rada i s nekoliko limenki s umjetnikovim izmetom, Beuysovom Intuicijom iz 1968. i za Basualdovu temu još znakovitijim radom Umjetnost=Kapital iz 1980.

Zlatna groznica

Jedan od problema što ih podastire izložba — uloga kapitala u formiranju vrijednosti likovnog djela — najizravnije je dokumentiran u Haackeovu radu. Fotokopijama ugovora o kupnji dokumentira kako je neka Monetova mrtva priroda prvi put bila prodana za 800 franaka, da bi pri svakom mijenjanju vlasnika njezina cijena skakala višestruko, ponekad i stostruko, i na kraju skočila na desetke milijuna dolara. Luis Camnitzer oslikao je Proračun za originalni mural, koji je, kako stoji, naručitelja stajao 7906,98 dolara, Roberto Jacoby za ovu je prigodu izradio vlastitu novčanicu...

Velik broj autora operira zlatom, što korijene vuče iz akcija Yvesa Kleina. Naime, jedanaest monokroma 1956. izloženih u milanskoj Galleriji Apolonaire Klein prodaje »po različitoj cijeni, naravno«, što, među ostalim, očituje svijest o tomu da se vrijednost slike formira u procesu interpretacije, s velikom dozom ironije prema merkantilnom sustavu oko umjetnosti. Klein potom tvrdi da vrijednost slike i njezinu cijenu određuje kupac na temelju »količine doživljena senzibiliteta što je slika u njemu izaziva«, na osnovi čega su povjesničari umjetnosti iščitali Kleinov idealistički odnos prema umjetnosti i trgovini njome. No on će to stajalište dosljedno provesti tek 1960, kad svoje »zone čistoga imaterijalnoga pikturalnog senzibiliteta« bude prodavao za čisto zlato, što je dokumentirano fotografijama koje je Basualdo pokazao na izložbi. Kupac i umjetnik sklapaju ugovor po kojemu kupac dobiva priznanicu o količini imaterijalnog senzibiliteta što mu ga umjetnik prodaje. On zauzvrat mora umjetniku ustupiti određenu količinu zlata i potom uništiti priznanicu. Umjetnik se obvezuje da će po primitku zlata to zlato vratiti prirodi (konkretno u rijeku Seinu). Od tog trenutka kupac je u trajnom vlasništvu imaterijalnog senzibiliteta, a Klein zlato baca u rijeku; tim činom ukazuje da je određivati kupovnu vrijednost umjetničkog djela apsurdno. Klein zapravo idealistički pokušava dokazati da u cijelome pojavnom svijetu umjetnost ima najvišu vrijednost — vrijednost zlata.

Naš Mladen Stilinović dobio je, sukladno svom ugledu u svijetu, doličan prostor: cijelu je podnicu velike galerijske prostorije prekrio instalacijom Vlast — jaja novac iz 1998. Od samih autorskih početaka on problematizira odnos tzv. centara moći, kako se to nekad zvalo, dakle establišmenta, prema umjetnosti. U socijalizmu establišment nije, kao na zapadu, već opisan ciklus utjecajnih čimbenika, nego je to bila vlast koja je — a recidivi takva ponašanja, na žalost, snažno se osjećaju i poslije 1990. — narudžbom i otkupom, izravno odlučivala o vrijednosti umjetnika i umjetnina: tko nije bio omiljen ili prihvaćen od vlasti, svoju je umjetničku produkciju mogao neometano ostvarivati, ali tek kao privatni čin. Sam Stilinovićev položaj sjajno elaborira Basualdovu tezu: u svijetu je priznat umjetnik, ni jedna ga tematska izložba suvremene europske umjetnosti ne može zaobići, ali koliko se domaćih privatnih kolekcionara može pohvaliti da u zbirci posjeduje njegova djela?

Basualdo je uvrstio radove slovenskih autora: Apoloniju Šoštaršič, Marka Pogačnika, Marka Peljhana i Tadeja Pogačara, koji se, samom izložbom, ali i katalogom koji je u pripremi i koji će biti raspačavan diljem svijeta, kontekstualiziraju na svjetskoj umjetničkoj mapi, postaju dijelom svjetske umjetničke elite. Sada je izgledna mogućnost da će nekoga od njih Basualdo pozvati na Documentu XI, a tamo će ih eventualno zapaziti ostali kustosi koji po svijetu postavljaju izložbe slične Basualdovoj.

Tradicionalno postrance

Sjajan postav izložbe potpisuje Novi kolektivizam, a u očekivanju kataloga, Novi kolektivizam posjetitelju nudi paket s Basualdovom knjižicom i mapom koja će mu pomoći da pronađe sve lokacije izložbe u Ljubljani. Sve je to umotano s proizvodima (bocama sirupa, vrećicama Cedevite, bombonjerama...) kojima je istekao rok trajanja.

Recimo i to da je ovu prigodu Moderna galerija iskoristila da u prostoriji za pokazivanje akvizicija s ponosom pokaže četiri Beuysova rada koja je upravo nabavila za svoju zbirku međunarodnih majstora: Dvije gospođice s toplim kruhom iz 1966, Muk iz 1973, Pokaži svoju ranu iz 1977. i U sjećanje na Georgea Maciunusa iz 1978.

Na Basualdovu se izložbu, među ostalim, osvrćemo i zato da pokažemo kako slovenski kustosi, povjesničari umjetnosti i ravnatelji galerija i muzeja — za razliku od hrvatskih kolega — mnogo čine za predstavljanje slovenske umjetnosti u svijetu. Zahvaljujući nizu mudrih akcija, u prvom redu upošljavanju — na za slovensku kulturu značajnim projektima — poznatih europskih kustosa poput Barta de Baerea, Petera Weibela i Loranda Hegyja, i sami ljubljanski kustosi i ustanove u kojima djeluju postali su dio europskog establišmenta, danas su utjecajni i mogu nešto učiniti za afirmaciju umjetnosti svoje sredine: Zdenka Badovinec, mlada ravnateljica ljubljanske Moderne galerije, bila je u peteročlanom žiriju za dodjelu nagrada na prošlom Venecijanskom bijenalu, a kustos te ustanove Igor Zabel direktor je ovogodišnje Manifeste, kojoj je domaćin Ljubljana.

I dok će se ovog ljeta velik dio kulturnoga svijeta razmiljeti Ljubljanom, Zagreb će tradicionalno ostati postrance. Da ne bi ostao potpuno po strani, dvije mlade kustosice, čujemo, Nataša Ilić i Ana Dević, u zagrebačkom će Domu hrvatskih likovnih umjetnika prirediti panoramu suvremene hrvatske likovne umjetnosti, po Ljubljani loviti sudionike i posjetitelje Manifeste i moliti ih da posebnim autobusom prevale 135 kilometara i vide da i mi imamo relevantnu suvremenu likovnost. No, nije li to provincijalno i jesmo li se doista morali dovesti u takav položaj?

Ivica Župan