Lik prije zvuka

Lik prije zvuka

Priređujući izložbu odabranih stranica Kempfovih skica i partitura vodio sam se kriterijem zanimljivosti, intrigantnosti, sugestivnosti. Naslovi mnogih radova svjedoče kako je autoru stalo do multimedijskih, sinestezijskih učinaka, kako je eruditski svjestan različitih odnosa među umjetnostima

Da nije bilo glazbe, da nije bilo vrijednih i nadahnutih izvođača, da priredba u atriju Nacionalne i sveučilišne knjižnice nije bila sretno uokvirena izvrsnom svirkom Maksima Mrvice i Pavice Gvozdić, jamačno bi dojam i doživljaj manifestacije bio nepotpun, krnj. S izvedbom kompozicije Zvukolik na početku i s interpretacijom Triju preludija na kraju prezentacija nekih aspekata iznimno zanimljiva opusa suvremenoga hrvatskog skladatelja Davorina Kempfa dobila je konkretnost i uvjerljivost, na kostur ideja i programâ došlo je meso i půt živoga bića, naznaka je tijelom postala. Pa ipak, usuđujem se progovoriti ponešto o izazovnosti i poticajnosti samih ispisanih stranica, uzeti u razmatranje značenje pojedinih autorovih skica, autonomno iščitavati dvodimenzionalne zapise partitura iz kojih se tek treba izviti treća dimenzija prostornosti, osloboditi četvrta dimenzija trajanja u vremenu.

Bremenita uravnoteženost

Nema naime dvojbe da je notni zapis i inače likovna činjenica. U slučaju Davorina Kempfa, međutim — zahvaljujući bujnosti njegova rukopisa i disciplini njegova stvaralačkog mišljenja — papir s notama postaje mjestom prave borbe dinamičnih suprotnosti, arenom žestoka kontrastiranja koje često rezultira oblikom neobične, teške, bremenite uravnoteženosti. U slučaju toga skladatelja, eto, dodiruju se također i miješaju iskustva različitih tradicija i ekspresivnih mogućnosti, jer je očigledno (i na kadrovima partitura) da ga zanosi i klasična polifonost i povremena moderna aleatoričnost, i stroga koralnost i policentričnost elektronskoga podrijetla. U slučaju mnogih Kempfovih kompozicija vidljiva je logika organizacije, ali ne bih želio ići ultra crepidam te ulaziti u meritum glazbenih specifičnosti ostvarenoga reda, kao što ne bih bio u stanju na odgovarajućoj razini raspravljati o funkciji simetrije i ulozi njezina (metodičnoga ili manje metodičnoga) iznevjeravanja. S razlogom je i s dobrim ulogom, stoga, znanstvenik Krunoslav Pisk ocrtao teorijsku problematiku shvaćanja simetrije u znanosti i njezine intuitivne primjene u umjetnosti.

Priređujući izložbu odabranih stranica Kempfovih skica i partitura vodio sam se kriterijem zanimljivosti, intrigantnosti, sugestivnosti. Naslovi mnogih radova svjedoče kako je autoru stalo do multimedijskih, sinestezijskih učinaka, kako je eruditski svjestan različitih odnosa među umjetnostima. No ne ponavljajući ni jednu tradicionalnu formu komplementarnosti, potražio sam jednostavno one listove koji su emanirali određenu energiju, bilo da su uspostavljali plodan napon punine i praznine, bilo da su pleli istančanu strukturu grafičkih grozdova, bilo da su računali na interakciju horizontalnih i vertikalnih sastojaka. Već prema naravi duktusa, žestini intervencije, brzini notacije, nagonskoj ornamentalnosti, organskoj arhitektoničnosti, neki su se listovi upravo nametali pozornosti i iz likovnoga aspekta, a mnoge sam doživljavao kao apstraktne, kubofuturističke ili suprematističke kompozicije (da ne kažem crtačke skladbe) polariziranih silnica raznih izvorišta (tvoreći ipak uvijek prepoznatljiv, koherentni lik).

Izazovi novoga

Motiv plodne dvojnosti mogli bismo nastaviti i pri razvrstavanju Kempfovih kompozicija iz likovnoga rakursa. Naime, u nekima izrazito prevladava gustoća aglomeracije, karakter mrlje (zaleđenoga clustera), faktor gestualnoga nanosa, pa bismo tu akcijsku i lirsku dionicu ponešto približili enformelističkom senzibilitetu. U drugih (posebice u gotovim, prepisanim partiturama) jasnija je racionalna rešetka i ortogonalnost rasporeda čestica, pa smo gotovo u okružju geometrijske apstrakcije. Kako bilo, poticajnost (i neizvođačkog, izvanstrukovnog) čitanja Kempfovih skica i skladbi znači vrijednost po sebi i nudi razlog znatiželjna praćenja svih oblika kreativne kristalizacije. A za konvencionalnu izložbenu publiku susret s novim disciplinarnim izazovom nedvojbeno je dobitak, ako ne drugo, a ono kao podsjećanje da svaka likovna činjenica ionako ima i vremensku dimenziju, kontemplativno-konstruktivnu pozadinu, te da zaslužuje empatijsko odmatanje, praćenje u duhu koje zahtijeva pažljivo dekodiranje.

Tonko Maroević