Kupleraj bez strasti

Kupleraj bez strasti

Chigo de Chiara, La maison, režija Nino Mangano, prijevod Boris B. Hrovat, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku

Novi premijerni naslov Kazališta Marina Držića, uz dva prethodna ovosezonska praizvedbena, zanimljivo je poznanstvo s dramskim opusom Chiga de Chiare, svestrana talijanskog autora, koji tako, zahvaljujući prijevodu Borisa B. Hrovata, postaje dio suvremene hrvatske kazališne ponude. Svjetsku praizvedbu njegove drame La maison na sceni dubrovačkog kazališta režirao je Nino Mangano, pa se tako može govoriti o svojevrsnom talijanskom kazališnom dosluhu, upotpunjenu i kostimografskim prinosom Christine Romanello. Chigo de Chiara (1921-1995) kazališni je znalac i praktičar, okušavši se i kao autor, prevoditelj, teoretičar, dramaturg, filmski i televizijski scenarist opsežna i raznovrsna opusa (Itaca! Itaca!, A noi ci ha rovinato la guerra, Cronache dell Italetta, Miseria e grandezza del camerino, itd.). Njegovi biografi posebno ističu suradnju s redateljem Dinom Risijem i glumcem Vittoriom Gassmanom. La maison je, uz vješt i znalački Hrovatov prijevod, drama koja razobličuje i rastvara biografije nekih od protagonista sjaja i najboljih dana nekoć ugledna bordela, moguća introspektivna analiza njihovih života, tajni i usuda.

Odabrani de Chiarin uzorak ljudskih sudbina svjedoči zapravo o njihovoj stalnoj uzaludnoj potrazi za srećom. Ljubavi koju su nudili, od njezine prodaje živjeli, svodeći svoju životnu iluziju na jednokratne rasprodaje strasti u noćima koje su obilježile njihove životopise i dane starosti u kojima ih zatječemo. Nakon četrdeset godina iznova se, na istom mjestu, sastaje kvartet svjedoka na poziv nekadašnje zvijezde bordela koji, listajući stranice kalendara svojih života, oživljuju nostalgične prizore svoje mladosti i proskribirane prošlosti. De Chiari atmosfera i izdvojenost svekolikog ozračja javne kuće služi kao povod mogućoj melodrami, susretu marginalaca društvenoga života koji se iznova suočava s iluzijom o sebi, zaboravom i rezignacijom. Priča je to, usprkos svemu, očekivana raspleta i često nepotrebnih zornosti. Bez obzira na raslojavanje razina realnosti, iluzija i pirandelovski koncept koji autor nudi, a redatelj prihvaća. Nino Mangano, očito veliki štovatelj de Chiarina opusa, razlaže sudbine aktera, slijedom prizora koji otvaraju njihove pojedinačne spomenare, ali i zajedničko iskustvo, pretvarajući povremeno i parter kazališta u dio svakodnevice javne kuće, da bi potom suzio životne silnice aktera na sceni koja, atmosferom ostavljenosti, osluhnjuje i njihove ugasle strasti i preostale dane. Ustrajavajući na ugođaju i usporenoj izmjeni prizora te na slikama felinijevskoga dosluha, Mangano nepotrebno ustrajava na povremenim nepretencioznostima teksta i suvišnim verbalnostima, posebice u prvom dijelu. Povremeno, dosjetljivo tek nudeći i vlastita redateljska rješenja u prizorima fantazmagoričnih tragova podastrtih dossiera. Scenografija Marina Gozzea, posebice s detaljom zrcala-slike iz koje silazi i u koju se vraća Madam (što je moglo, da se na tome ustrajavalo, predstavu još više usnoviti), omogućila je redatelju neka zanimljiva rješenja, nedovoljna za sveukupnu izvedbu kojoj je nedostajalo ritma i više bordelovske atmosfere na kojoj se inzistiralo. Treba pridodati i neobvezujući kostimografski prinos Cristine Romanello te dopadljivu glazbu Paole Dražić-Zekić.

Neveliki glumački ansambl okupljen u La maisonu zorno je slijedio Manganov koncept s dovoljno pokrića i bez većih iznenađenja. Glorija Šoletić (Doris), Frane Perišin (Anselmo), Nina Hladilo (Madame Pierette) Mirej Stanić (skulptura) uigrano su oslikali sudbine koje je povezalo, usložilo i razmrsilo njihovo bordelsko iskustvo te Izmira Brautović (Gilda) s nekoliko izdvojenih pamtljivih glumačkih prinosa. U svemu im je nedostajalo možda više strasti ili doslovne glumačke energije, posebice u prizorima iz mladosti likova. Komornost koju tekst nudi i za koju se redatelj odlučio oduzela je predstavi ostale moguće kontekste i konotacije, koji bi atmosferu javne kuće i njezine protagoniste, i ne samo u slučaju ove izvedbe, približili i samoj biti teatra. Što de Chiarina drama nedvojbeno nudi.

Davor Mojaš