Krist s biciklom

Krist s biciklom

Cvitko je bio jedan od najvećih naših biciklista svih vremena, utrke Kroz Jugoslaviju, Varšava-Berlin-Prag, itd. Danas zarađuje za koru kruha kao gastarbeiter u Italiji. Kada se kanio posvetiti trenerskom pozivu, potužio mi se bio da ga »padrini« pulskog sporta neće, jer nema VS ili VSS, rekao sam jednom od njih; čekaj malo, ma cossa semo mati, čovik je doktor znanosti za bičikletu.

I Cvitko je postao trener, htio mi se svakako odužiti, i jest; poklonio mi prastari bicikl »bianchi«, u izvrsnom »voznom stanju«, i od tada, bit će tome petnaestak godina, vozikam se Bijelim Gradom; jer, zapisala je ironična gradišćanska pjesnikinja, uvijek ju radosno navodim, kako je u bijelom Zagreb-gradu sve bijelo; bijele su zgrade, bijelo je drveće, bijeli su automobili, bijeli su, dakako, ljudi...

No, bicikl; a kaj da vam velim; danas je to muzejski eksponat, no, bicoš ima barem sedamdeset let, no...

I, u minuli petak bicikl mi nestao, i to iz haustora mojeg DHK! Kao da mi netko odrezao nogu, ubio najboljeg prijatelja. Tužim se ja kolegama, konobarima za šankom Društva, ništ', niko nije videl moj bicoš!

Tako do jučer; kada me nazvao Krist; a sutra, jer ima Krista, opet ću pedalirati gradom. Jer; i Krist je biciklist; Krist u liku dragog mi kolege, pijanca i pjesnika:

— Čuj rista, našel sam ti bicikl.

— Kaaaj?

— Je, je, možeš doć po njega kad hoćeš.

— Pa najveći si jerfra na svetu, rista, svaka ti čast. A gde si ga našel?

— Čuj, ja sam ti ga ćopil.

— Kaj?

— Ja sam ti ga gepil, ovogaaa, fkral sam ti ga ja, ne. Nisam znal da je tvoj. A onda mi se tužiš, u Društvu, kak su ti gepili bicoš, čuj, i meni su ga bili ćopili, ne, kaj da ti velim,.. a onda ti, ne, čuj, već tjedan dana ne spavam...

I tak sam ja bezbožnik našel boga u čoveku, ne, jer u redu, fkrast bicoš, u redu, ne, fkrast bilo kaj, ne, i to je ljudski. Hoću reć, čujte dečki, ne, na koncu konca, kaj, tip je skrupulozan, ne. To je jasno. Ali ček' malo, ne, čovek je skužil da je prijatelu ćornul bicoš, i kaj? Pa, recimo ovak, ne, tip je hladno ko špricer mogel mi isto tak reć čuj rista okbo-kak-si-kaj čuj ovoga kaj sam ti štel reć, je ono tvoj bicoš bil neki crni talijanski? je? čuj i fest kromirani dijelovi itd? je? i prednja guma bela a stražnja crna? je? pa ovoga čuj, jedan takav bicoš je dole u haustoru, ne,.. ma gde v haustoru? kod nas u Društvu... Kužite kaj hoću reć? Ne, tip nije htel samo tak, tip je htel priznati kaj je naredil i tip se je htel iskupiti, izbaviti, razmete; zato je to za mene Krist, i zato je za mene već očajnoga to nada, na rubu svijeta koji se strovaljuje preko tog istog ruba, preko svoga vlastitoga ruba, preko ruba svijeta; strovaljuje se preko ruba svijeta u provaliju ništavila.

Kultura zla i egoizma obuzela je čovjeka, i zato su izvjesni znaci ponovnog otkrivanja čovjeka u nama, ljudima, ipak velika utjeha.

Očajničko naše prekapanje po bakinim škrinjama, e da bismo možda u njima opet našli sebe, nepopravljivo izgubljenoga u blještavim tunelima velike šarene laži o koju se prilijepismo kao muhe na one ljepljive trake štono visahu nam s tavanica tih tamo pedesetih godina, godina kada smo pedalirali tim biciklima napajajući se netom otkrivenim De Sicinim filmom »Kradljivci bicikala«,.. čitajući »Manhattan Transfer« i »Crvenu konjicu« i »Stranca«,.. djela koja su neke od nas zauvijek otjerala u svijet umjetnosti, da se u njemu koprcamo kako znamo nastojeći ne iznevjeriti velike uzore...

I kako se vraćaju sjećanja, nastojanja, nestali bicikli, nade i iluzije; ne vraća li se, ipak, i čovjek? Dakako!

Jack Kerouac, ovan predvodnik beatnika lako je odgovorio svojim pjesmama, romanima, slikama na pitanje »kako postati budist ostajući dobar katolik«. I sad, dobar i sretan sa pronađenim biciklom, u ovome prekapanju po »zaboravljenoj dobroti«, nalazim, eto, da je u Americi nastala prava manija pretiskavanja cijelih tomova beat-generation; Kerouac, Ginsberg, Burroughs, Corso, Ferlinghetti, Cassady,.. svi se traže, čitaju, razglabaju,.. uz uzdah zehcigera tu se javlja i mladež tražeći iskru spasa u stihu-urliku The Howl.

»On the road«, again. Na biciklu.

U Južnu se Afriku vraća pak, djelom i životom, borac protiv rasne diskriminacije, Bur, pjesnik i slikar Breyten Breytenbach; poslije sedam godina robije i deset godina izgnanstva, knjigom »Povratak u raj«...

U Italiji pak izašao reprint djela jednog od najboljih pisaca europskih svih vremena; djelo protuslovnog Curzija Malapartea, komunista pa fašista pa komunista-kršćanina (»Kaputt«, »Koža«, »Manifest«, »Živio Kobarid!«...): »Tehnika državnog udara« (Tecnica del colpo di Stato), knjiga koju će Malaparte, tada miljenik fašističkog režima, objaviti 1931. u Francuskoj; a bit će zabranjena u Italiji, Njemačkoj, SSSR-u... U blistavome essayu-udžbeniku Malaparte čupa iz povijesti primjere, uspjele i neuspjele, državnih udara, ali bitno je to što se bavi mahom bitnim tipovima svoga doba, dok oni blistaju: Staljin, Trocki, Mussolini, Hitler. Veli Malaparte da je Trocki »boljševički Bonaparte«, Staljin »barbarin u lenjinističkom smislu«, Mussolini je »hladan i drzak, nasilan i proračunat«, Hitler pak sanja da je »Julije Cezar u tirolskoj nošnji«...

Čuj rista, buš mi rekel, čitajuć; ček malo, pa se buš vrnul na početak ove priče; a kakve sad ima veze sve ovo kaj tu sad drobiš sa tvojim fkradenim bicikljinom? Kaj kakve? A kaj to tebe boli kurac, ha? Hoću reć, jasno, nema veze bičikleta ča mi je i danas jušto ajnc-A sprega sa zavičajem istarskim i mojim ljubljenim Zagrebom, ne, Agramom, ne, i stoga velim da je sve ovo jedan zmešani istragrameraj, i kaj? Tak mi se hoče, a ti, lepo sklopi knjigu, skokni u videoteku, ne, vrli mi štilče, zemi si kazetu i rolaj si neki od ovih ALIEN One, Two, Three itditditd; ovo ne moraš čitat, ne?

A kako izvesti državni udar? Ne treba uzbibati mase, ne treba ustanak — treba zaposjesti »tehnološke žlijezde sustava«; prometnice, komunikacijsku i energetsku mrežu...

Okončao bih ovu sentimentalističku šetnju nade od vraćenog-bicikla-do-vraćenih-majstora-u-potrazi-za-nadom; stihom još jednog, francuskog, velikog buntovnika gitare i poezije; Georges Brasens »Poezija i pjesme«, iz pjesme »Gorila« (kada gorila bježi iz kaveza):

»'Danas ju gubim', reče gorila.

Hoteći reći svoju nevinost,

Na opću razumljivost.

Čuvajte se, gorila!..«

Ima li nade, ima li smisla za njom tragati? Naravno, tko će znati, ali, tražiti čovjek mora, pa makar nikada ne našao; tako može naći »barem« sebe, i tada je našao i sve ostalo...

I tako, otiskujem se o pedale mog kultnog bicikla, kao da sam i sam, eto, iz onih vremena prije mog vlastitog rođenja; kao da pred starost obavljam najdublje i najiskrenije, onu prvotnu mladićku našu inicijaciju sa ulica napuštene i razorene Pule; po kojima smo mi — djeca pobjednika i novih useljenika, kao u idole gledali malobrojne starije momke, Puljane, odreda Talijane, kako vozaju bičikletu po Via Gladiatori la drio l'Arena, kokot frizura stisnuta onom čeličnom oprugom, kao i široke hlače a la Bogart stisnute uz nogu čeličnom štipaljkom...

Und wass?: The End! Konac priče...

Milan Rakovac, i dalje biciklist