Komercijalno i kvalitetno

Michal Viewegh, Priče o braku i seksu, Divič, Zagreb, 1999.

Najnovija Vieweghova knjiga, Priče o braku i seksu, zbirka je od dvadeset i jedne pripovijesti, napisana u poluautobiografskom tonu. Kako su priče povezane jedinstvenom temom (naznačenom u naslovu) i glavnim likom Oskarom, čije doživljaje pratimo, a čitanjem se također može nazrijeti i određen kronološki slijed zbivanja (zaljubljivanje-brak-rastava-samački život), knjigu je moguće čitati i kao roman. Priče opisuju epizode iz Oskarova života, a oslobađanje od uspostavljanja logičkog i vremenskog kontinuiteta među njima pridonosi jednostavnosti i neposrednosti u pripovijedanju, kao i većoj usredotočenosti na problematiku svakoga pojedinog teksta. U svakoj od tih pripovijesti pisac se zaustavio na određenom aspektu muško-ženskih odnosa, pa knjiga postaje duhovita studija veze između muškarca i žene u kojoj pored ozbiljnijih tema i problema (nevjera, rastava, usamljenost) ima mjesta i za različite nijanse u ponašanju partnera koje su obično nagovještaji krupnijih problema. Površne i manje površne odnose s raznim ženama i događaje vezane uz njih Viewegh nerijetko razvija unutar konteksta građena na opozicijama, primjerice, selo-grad, muško i žensko shvaćanje, koje pridonosi komičnosti tekstova, ali i sučeljenosti dopušteno-nedopušteno, odnosno moralno i nemoralno, pa tako u nekim tekstovima dotiče, uvjetno rečeno, tabu-teme, ne libeći se otvoreno progovoriti o njima i iznijeti svoje stajalište. To stajalište ponekad se može okarakterizirati kao »tipičan muški pogled na stvar«, no ono nije takvo da bi izazvalo polemike ili neslaganja. Razlog tome je protuteža koja se javlja u izrazitoj piščevoj samoironiji. Humor kojim se pisac služi proizlazi upravo iz hipersvjesnosti glavnoga lika o samome sebi, pa tako glavna meta tog humora postaje upravo Oskar, a kada se komičnost proteže na druge likove, to nipošto nije ismijavanje, nego pozitivni ludizam koji proizlazi iz međuljudskih odnosa očišćenih od ozbiljnosti i podređenih znatiželji i zabavi.

Izbor teme seksa Viewegh pokušava opravdati u uvodnom dijelu knjige, no taj izbor nije nimalo začudan za suvremeno književno djelo, koje je uvijek u neku ruku proizvod društva unutar kojeg nastaje. A u društvu koje je uhvaćeno u proces (hedonističke) personalizacije, u kojem otpadaju veliki ideali i javne stvari, a pojedinac i njegove potrebe stavljeni su u središte zanimanja, logično je da i pisci, kao što to Viewegh čini, odustaju od velikih tema i posvećuju se individualnom. Pomak koji se u postmodernom društvu događa, a kojem uvelike pomaže i medijska potpora, pretvara seks i tijelo u instrumente subjektivizacije, dajući integritet tijelu naspram duha. U umjetnosti, traganje za samim sobom, sada oslobođeno pritiska velikih ideja logosa, otkriva novo izvorište ideja — libido. No Viewegha to ne odvodi u područje šunda i preuzimanje modela pornografskih romana, kao neke pisce, nego on na svoj nepretenciozan način gradi pripovijesti oko te komponente ljudskoga života jednako lako kao što bi to napravio i s bilo kojom drugom temom. U tome je i vrijednost njegova pisanja, jer ujedinjuje kvalitetu i popularnost, pokazujući kako komercijalnost i umjetnička vrijednost mogu ići zajedno.

Oskarov lik utjelovljuje onaj, u literaturi sveprisutan, tip »osamljenog, neshvaćenog intelektualca-umjetnika«, no tu je moguće zapaziti stanoviti pomak u tipizaciji. Iako neka temeljna obilježja ostaju, Oskar neće biti ni patetični, sušičavi umjetnik s početka stoljeća, ali ni živčani frustrirani intelektualac vudialenovskih obilježja — suvremeni osamljenik (koji baš i ne mrzi osobito tu svoju osamljenost, jer vidi i mnoge prednosti takva života) bit će stavljen u drukčije prostore i, što je važnije, u drukčiju atmosferu, u kojoj će egzistencijalističke, intelektualne rasprave biti posve zatomljene i podređene drukčijoj kvaliteti života, kvaliteti koja se bez problema može izraziti i kvantitativnim kategorijama (materijalističkim vrijednostima novca, udobnosti...), a proizlazi iz želje za pomirenjem sa svijetom oko sebe te ugodom i opuštenošću u životu. Zato će se mjesta radnje priča preseliti iz vlažnih sobica u prostrane stanove, iz opskurnih kavana u teretanu, kao što će i zbunjenost glavnog junaka i nesposobnost za život, proizašle iz grča između ideala i realnosti, biti zamijenjene sposobnošću i veseljem proizašlim iz težnje za spajanjem istih tih ideala i realnosti u jedno. Pomicanjem težišta s ideje na realizaciju, s uma na tijelo i ljubavi na seks pokušava se naći, ako ne bolje, barem ugodnije rješenje. Ono dakako ne zadovoljava uvijek, o čemu svjedoče povremeni iskazi nezadovoljstva nekim aspektima takva života, kao u razgovoru s novinarkom u priči Utjecaj tekile..., ali je svakako podnošljivije od drugih rješenja. Tako se Oskar zapravo i ne želi odlučiti za život prema tradicionalnim idealima ljubav-vjernost-brak. Premda mu to ponekad nedostaje, kada se približi nečemu tome sličnom, kao u posljednjoj pripovijesti u kojoj se nalazi u prilično zadovoljavajućoj vezi, unatoč naslovu happy end, ostavljen je prostor drugim mogućnostima i sumnji u sretan završetak. Jer Oskar, kako piše Viewegh, za razliku od djevojke s kojom je u vezi, »može zamisliti previše različitih završetaka«. Tako posljednjom pričom, čija fragmentarna struktura nalikuje strukturi čitavog romana, Viewegh umjesto zaključka i zatvaranja kruga (dijela života), kao da otvara novi krug, prepuštajući svog junaka ljubavnomu perpetuum mobile, a čitatelja stavlja pred samo prividan završetak, pružajući mu mogućnost drukčijeg iščitavanja priče (romana) i stvaranja vlastitoga istoga završetka.

Ljubica Anđelković