Izbacivači ili kako se HNK štiti od terorista

Izbacivači ili kako se HNK štiti od terorista

Vijenac otkriva zašto djelatnici zaštitarske službe Ercegovac pregledavaju posjetitelje kazališnih predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

Te večeri posjetitelji HNK nisu ni slutili da će njihova sudbina krenuti tragičnim smjerom. Dobrostojeće zagrebačke gospođe zauzele su svoja stalna mjesta u ložama, kritičari i glumci smještali su se na parketu, a studenti su po običaju ispunjavali balkon. Na ulazu u HNK nije bilo uobičajene gužve i čekanja jer je intendant ukinuo ozloglašeno pregledavanje torbica i dizanje ruku uvis na koje su posjetitelje Talijina hrama prisiljavali pripadnici zaštitarske službe Ercegovac.

Na programu su bili Krležini Glembajevi, jubilarna izvedba. Nitko nije posumnjao na bakicu nevina pogleda i sijede kose upletene u pundžu koja je u kazalište ušla s ovećom smeđom kožnom torbicom.

S bakicom je bio i unuk, plavokosi srednjoškolac nježna lica koji jaknu nije ostavio u garderobi, nego je na čuđenje ostalih posjetitelja sjeo tako odjeven u gledalište. To je bio već treći put da ga baka vodi na istu predstavu, i dječak se već počeo dosađivati, a nije mu se sviđao ni kraj predstave. Silno je obožavao barunicu Castelli-Glembay i nikad mu nije bilo jasno zašto ona uvijek na kraju mora biti ubijena.

Kad je na sceni počela svađa Laure i Leonea, u gledalištu je iznenada došlo do komešanja. Dotada mirni plavokosi dječak izašao je iz svog reda i uspeo se na pozornicu. Glumci se u početku nisu osvrtali na dječaka, dok nije izvadio mač koji je tog jutra ukrao iz muzeja što ga je posjetio s razredom. Upravo u trenutku kada je Leone uzeo škare i krenuo prema barunici dječak je istrčao prema njemu i zamahnuo mačem.

U publici je nastao žamor: neki su mislili da je riječ o izmjenama u scenariju uzrokovanim smjenom dosadašnje vlasti, a neki su već komentirali da je riječ o preradi na zahtjev samoga Krleže, a dosada je bila nepoznata javnosti jer se nalazila u njegovim tajnim spisima zaključanim u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Kritičarka iz sedmoga reda ponosno je prišapnula svojoj susjedi da je dječak u biti nezakoniti sin Leona i barunice Castelli-Glembay, začet onoga čuvenog ljetnog poslijepodneva u vili pod lipom. Tu ekskluzivnu informaciju pripćio joj je mladi asistent redatelja dok su protekle noći pijančili u Staroj vuri, ili poslije u njegovoj podstanarskoj sobi, nije se više mogla točno prisjetiti.

»Nećeš ti moju najdražu barunicu ubiti«, uzvikuo je dječak i probo Leonea točno iznad srca. Leonovo je srce krvarilo, ali on je ipak smogao snage da dotrči do stuba. No, dječak je bio brži. Zabio je mač u Leoneova leđa. Barunica je počela vriskati. Sluge su utrčale velikom brzinom. Stari Ignjat Glembay ustao je s mrtvačke postelje, skinuo bijeli povez oko glave i potrčao prema Leoneu. Dok je manji dio publike i dalje mislio da je riječ o dramaturškim intervencijama, većinu je već oblijevao hladan znoj. Ubrzo se na pozornici skupila cijela obitelj Glembay. Po zapovijedi staroga Glembaya sluge su uhvatile dječaka, koji je počeo plakati.

Tada je iz publike ustala dječakova baka. Otvorila je smeđu kožnu torbu i izvadila šmajser. »Ne dirajte moga maloga«, uzviknula je bakica i ošinula rafal po pozornici. »Dekadentna buržoazija! Sve ću vas pobiti«, vikala je bakica, dok su Glembajevi i njihova služinčad padali po pozornici pokošeni rafalima.

* * *

Iako je okružni tužitelj tražio najtežu kaznu, sud je bakicu proglasio neuračunljivom i smjestio je u bolnicu za duševno bolesne osobe. Dječak se, nakon oporavka od rana i boravka u kazneno-popravnom domu, vratio u školu. HNK je zbog tragičnoga događaja bio zatvoren na neodređeno vrijeme. Na zidovima Zagreba osvanuli su grafiti »Dolje terorizam — vratite nam Ercegovca!«.

(Napomena: ovo je izmišljena priča potaknuta sramotnim odnosom Hrvatskoga narodnog kazališta prema posjetiteljima.)

Adrian Auster