Iskušavanje trojstvom

Johann Wolfgang Goethe, Faust, redatelj Ivica Kunčević, HNK u Zagrebu, premijera 25. veljače 2000.

Što se događa kada glumci preuzmu predstavu i protjeraju ravnatelja, redatelja i dramaturga putem vječnoga pakla apsolutnog nijekanja pokazala je najnovija dramska premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U kazališnoj sezoni kada se obilježava 250. godišnjica Goetheova rođenja najveći mogući izazov bilo je postavljanje njegova najkompleksnijeg djela — Fausta. Dosjetka o preuzimanju djela od njegova tvorca samo je jedno od polazišta za inscenaciju koju su gledatelji imali priliku vidjeti 25. veljače u HNK-u. Naime, bilo bi odveć jednostavno samoga Goethea svesti na dosjetku, a ne može se reći da su redatelj Kunčević, dramaturg Karahasan, scenograf Miljenko Sekulić — Sarma i gotovo cijeli ansambl HNK to učinili. Baš naprotiv!

Ostavivši netaknutom elementarnu priču o Faustovoj potrazi, okladi s Đ avlom, kao i o njegovu iskupljenju mimo njega samoga — ljubavlju Grätchen, čedomorke i bludnice, dramaturškim zahvatima i redateljskom imaginacijom te pozitivnom energijom glumačkog ansambla stvoren je kazališni čin u kojem se značenja multipliciraju, baš kao i identiteti. Goetheova opsežna drama u stihovima, s mnogim digresijama i epizodama, današnjem bi gledatelju najvjerojatnije bila vrlo zamorna. Artificijelnost stiha nameće određen način scenskoga govora koji nam je danas, u poplavi psovke i buke suvremenih medija, prilično nezanimljiv. Stoga se i treba zamisliti nad činjenicom da se, bez obzira na sve moguće predvidljive prigovore predstavi, ne može reći da je bila dosadna ili pak nezanimljiva.

Tri Mefista, predočena kao Ravnatelj (Kruno Šarić), Pjesnik (Zvonimir Zoričić) i Lakrdijaš (Žarko Potočnjak) ispunjavaju tri funkcije u nastajanju kazališne predstave (izvođač, pisac i redatelj), a može ih se shvatiti i kao tri funkcije identiteta (tjelesnost, racionalnost i emotivnost). Tri Mefista u Prologu u kazalištu započinju svoj plan uzimanja Faustove duše jer ga imaju čime iskušati. Faust je čovjek mučen uzaludnošću potrage za znanjem, mučen žudnjom dosezanja apsolutne spoznaje i apsolutnog jedinstva svijeta, čovjek u godinama kada žudnja za vječnošću postaje realan strah od smrti i gorak okus shvaćanja vlastitih ograničenja, zatočenosti granicama nametnutim rođenjem. Njegova unutarnja borba, njegova žudnja i podložnost kušnjama, ne jednog nego tri glasa, odlično je predočena u sceni nakon prologa, gdje se rečenice sugovornika nastavljaju jedna na drugu, što izravno i odlično predočava kako tri Mefista opsjedaju Fausta u mislima, a ne pojavno. Iz te scene svi se prizori zemaljskog uživanja koje je podastro Faustu na izbor mogu shvatiti kao snomorice, a može se povući paralela sa završnim prizorima Scorceseova filma Posljednje Kristovo iskušenje ili s izlaskom među ljude Michelangela Buonarrotija u istoimenoj Krležinoj drami.

Ansambl HNK, potpomognut članovima Zagrebačkog plesnog ansambla, Studija za suvremeni ples te studentima kazališne Akademije broji četrdeset i jednog člana koji se iznimno uspješno snalaze na sceni čiji je prednji plan namijenjen scenama bitnim za shvaćanje radnje i razumijevanje teksta dok se u drugom, pa čak i trećem planu pozornice, usporedno s ostatkom radnje na prosceniju sve vrijeme zbivaju stvari s tolikim intenzitetom da ih nije moguće odjednom sve registrirati. Ovo je prvi put u dugo vremena da se u HNK-u dogodila predstava u kojoj nitko ne zaboravlja da na sceni treba glumiti čak i kad mu nije namijenjen neki važan dio teksta. Uz pomalo zbunjenog i djetinjastog pomlađenog Fausta (Slavko Juraga), čija je transformacija čangrizava, razočarana i neispunjena starca u muškarca u naponu snage uspjela u tolikoj mjeri da se na trenutke doimlje kao pričom nemotivirana i pretjerana, Margareta Mirte Zečević tek je na trenutke ona žena koja stvarno može strasveno ljubiti u tolikoj mjeri da će njezina ljubav biti dovoljna za iskupljenje.

Koliko je lik Đ avla i zloduha stvarno privlačan i napastan, moglo se utvrditi i po količini simpatija koje je osvojio Žarko Potočnjak, Mefisto voditelj, estradni djelatnik, rok zvijezda, glas iz animiranih filmova i tužni klaun. Mefisto Krune Šarića nešto je decentniji u iskazivanju vulgarnosti i ostalih pohotnosti, no njegova provokacija djeluje opakije, dok je Zoričićev Mefisto gotovo neprimjetan u svom govorenju iz povišene perspektive stvaratelja i filozofa koji razumije stvari i njihovu ograničenost. Međutim, slika svijeta koju je stvorio autorski tim ove predstave nudi i nešto više od velike sinteze raznih svjetonazora i filozofija kojom nas je zadužio Goethe. Vođeni njegovim zahvaćanjem u totalitet, autori su pokušali prikazati totalitet današnjice. Posegnuli su za suvremenom glazbom (Luke Kunčevića) koja se izvrsno uklapa u tehnički odlično izvedenu scenografiju te osvjetljenje (Zoran Mihanović), a zanimljiv spoj između stiliziranih povijesnih kostima i suvremenog dizajna odjeće (Ika Škomrlj, Danica Dedijer) dao je predstavi, zamišljenoj po principima svijeta kao pozornice, dodatnu kazališnu opremu koja je podcrtala sve zahvate u tekst. Naravno, kao posebno dojmljivu scenu valja izdvojiti suigru između Fausta i Margarete koja se zbiva na velikom krevetu (gdje, usput, započinje njezin grijeh) kao zatvoru. Svijet koji se, kao toranj koji je dizajnirao Sekulić, rastvara i sastavlja na razne načine i u raznim perspektivama, završava i počinje na krevetu kao metafori i metonimiji ljudske egzistencije. Nakon njega slijedi ili nebo ili pakao, a kako Đ avao ipak uvijek gubi bitku, tri Mefista, kao tri izgubljena dječaka kojima je oteta igračka, povlače se tužni pred korom anđela. Ili pred korom glumaca koji su, konačno, uspjeli preuzeti predstavu i pružiti publici sasvim dobru zabavu.

Lidija Zozoli