Financirat ćemo privatne škole

Financirat ćemo privatne škole

Učitelj je nosilac obrazovanja. Poznato je da dobar program učitelj može pokvariti, učiniti preteškim za učenike, ali on može program, isto tako, na prihvatljiv didaktičko-metodički način približiti učeniku. Program je osnova odgojno-obrazovnog rada, ali učitelj je ipak taj o kojemu ovisi uspješna provedba nastavnoga programa

Vladimir Strugar, ministar prosvjete i sporta dijeli sudbinu većine članova nove Vlade. Između nastojanja za dobivanjem što većeg dijela proračunskoga kolača koja će potrajati do kraja ožujka, sređivanja stanja u Ministarstvu i imenovanja ravnatelja osnovnih škola, ministar Strugar uspio je odvojiti vrijeme za ovaj razgovor. Desetodnevno odlaganje intervjua zbog zauzetosti zamalo je izazvalo sumnju u ministrovu dobru volju, no kada smo na sam dan razgovora čekali do kasnih poslijepodnevnih sati u njegovu uredu u društvu s predstavnicima talijanske manjine i jednom od ministarskih prethodnica, uvjerili smo se u manje privlačnu stranu dužnosničkoga života.

Vaše imenovanje bilo je jedno od iznenađenja u sastavu nove vlade. Kako ste široj javnosti razmjerno manje poznati, ma koliko u stručnim krugovima cijenjeni, možete li se našem čitateljstvu ukratko predstaviti?

— Ako je riječ prvo o tome što sam napisao, onda to obaseže otprilike 185 bibliografskih jedinica, šest samostalnih knjiga, sedam koautorskih, šesnaest izvornih znanstvenih radova, osamnaest stručnih i dvadeset preglednih radova i drugih radova o odgoju i obrazovanju. Osim toga vodim ogranak Hrvatskoga pedagoškog zbora u Bjelovaru, koji je osnovan 1992, i posebno se ponosim što izdajemo časopis »Bjelovarski učitelj«, a primjerak vam s radošću i darujem.

Unutar ogranka izdajemo i knjige naših učitelja u biblioteci pod nazivom Stvaralaštvo učitelja. Osnovni je smisao biblioteke i »Bjelovarskoga učitelja« afirmirati stručni i stvaralački potencijal naših učitelja.

Školovao sam se uglavnom uz rad. Nakon završetka Učiteljske akademije za nastavnika hrvatskoga jezika, zaposlio sam se kao učitelj hrvatskoga jezika u maloj školi pored Bjelovara, u Bedeniku. Tamo sam radio i kao nastavnik hrvatskoga jezika i tajnik škole jer sam, usput govoreći, završio srednju ekonomsku školu, a bio i ravnatelj škole. Zatim sam došao u Bjelovar, gdje sam pet godina bio ravnatelj škole. Nakon toga sam osam i pol godina bio u Zavodu za školstvo kao prosvjetni savjetnik na širem području Bjelovara: prvo kao savjetnik za opći razvoj, a potom savjetnik za razrednu nastavu. Od veljače 1994. bio sam u Uredu za prosvjetu, kulturu, informiranje, sport i tehničku kulturu Bjelovarsko-bilogorske županije.

Evo, to je otprilike mojih trideset godina rada. Uvijek sam radio dosta, rekao bih bez radnog vremena, i to mi nije bilo teško. Priznajem, radio sam ono što iskreno volim. U poslu koji čovjek voli može i istrajati.

Dolazite iz stranke koju javnost ne percipira kao onu u čijim su programima osobito zastupljena društvena pitanja poput školstva, znanosti ili kulture. To su bili izborni aduti takozvanih šminkerskih stranaka. Koje su, međutim, programske odrednice koje donosite kao HSS-ov stranački čovjek?

— Htio bih naglasiti da je HSS stranka koja ima tradiciju brige o školstvu. To bih povezao s učenjem braće Radić. Postoji cijela razvijena filozofija o učiteljima, o sustavu odgoja i obrazovanja. Zapravo možemo govoriti o pedagogiji braće Radić. Prema tome HSS ima solidnu i prepoznatljivu tradiciju koja je vezana uz školstvo.

Novi program stranke za posljednje parlamentarne izbore, polazeći upravo od nekih programskih osnova te tradicije, govori o suvremenim pogledima na odgoj i obrazovanje. Prije svega u tom programu HSS zagovara dulje trajanje obveznog obrazovanje kako bismo bili na tragu europskih rješenja.

HSS zagovara devetogodišnje obvezno obrazovanje, s time da bi to morala biti prijelazna faza do desetogodišnjeg obrazovanja, što je svakako na tragu europskih nastojanja, znajući da u svijetu, u pojedinim zemljama, obvezno obrazovanje traje jedanaest ili dvanaest godina, kao što je, primjerice, u pojedinim pokrajinama Kanade.

Ono što je također na tragu tradicije braće Radić jest davanje primjerene pozornosti učitelju, jer je posve sigurno kako su učitelji temeljni nositelji promjena i uopće odgoja i obrazovanja. Mnogo toga ovisi o dobrim učiteljima, učiteljima koji vole svoje zvanje, koji mu se predaju i razumiju potrebe djece, koji zapravo žive za djecu.

Isto tako u programu se zagovara i privatno školstvo. Nije to sasvim nova orijentacija, jer u svijetu su razgranate privatne škole, ali za Hrvatsku je to svakako pomak. Ono što moram istaknuti iz stranačkoga programa zagovaranje je decentralizacije, za koju se i osobno zalažem. Decentralizacija se odnosi i na upravljanje školstvom i na decentralizaciju sredstava. Nastojanje je to da lokalna sredina ima više utjecaja na financiranje i odlučivanje, jer sada u ovom sustavu financiranja, izrazito centraliziranom, doista nema znatnijeg utjecaja.

Vraćam se vašoj prvoj tvrdnji. Naoko se dodjela ovoga resora HSS-u doimlje možda neobično. Međutim, ako gledamo cjelokupnu tradiciju, koja se može povezati, primjerice, s pedagogijom braće Radić i spomenute nove programske postavke, mislim da ćemo radom otkloniti stanovitu skeptičnost.

Kolike su šanse da ta stranačka stajališta uklopite u okvir zajedničke prosvjetne politike nove Vlade?

— Sasvim je sigurno, ako gledamo u širem kontekstu, da bi sve ideje trebale biti na neki način dogovorene u šestorki, odnosno u Saboru. Uzet ćemo primjer takva dogovaranja kod nove opće koncepcije školstva. Vjerujem da ni jedna koncepcija ne može živjeti ukoliko pripada samo jednoj stranci, ideji, misli. Ona mora biti dogovor svih zainteresiranih, jer je to nacionalno pitanje. I već sam spomenuo da i drugi stranački programi zagovaraju mnogo toga sličnoga: i dulje općeobvezno obrazovanje i europsku orijentaciju, i decentralizaciju odlučivanja i sredstava. Vjerujem da će u zajedničkom dogovoru biti prožimanja ideja različitih stranaka, koje nisu tako programski udaljene, pri čemu velik utjecaj moraju imati znanost i udruge, da bismo ostvarili opće dobro i kvalitetno školstvo.

Što namjeravate poduzeti da se ostvari deklarativna odrednica iz Vladina programa o tome kako će se proračunska ulaganja za »obrazovanje, znanost i kulturu kao razvojnu snagu suvremenog društva povećati postupno do razine njihova udjela u bruto domaćem proizvodu razvijenih zemalja«, ako se trenutno pri donošenju proračuna borite i za sredstva koja su daleko od toga ideala?

— Moram iskreno priznati da vjerujem u tu Vladinu orijentaciju, ali je sigurno da stavljamo naglasak na postupnost i da je ova godina godina štednje i određene racionalizacije, koja bi se trebala ostvariti i u školstvu. Mi ćemo se usredotočiti na plaćanje dugova iz 1999, ali moramo istodobno stvarati i nove programe koje će Vlada prepoznati. Primjerice, poticanje i osnivanje alternativnih privatnih škola i slični programi.

Vjerujem u tu orijentaciju Vlade, ali sigurno je da tome moramo prilaziti postupno i tijekom četiri godine dokazati, odnosno u praksi pokazati, da je ta orijentacija bila ispravna.

Uz nezadovoljavajuće financiranje, kao gotovo stalna slabost vašega resora, uočavala se i prevelika centralizacija, koju ste već spomenuli. Koliko će se u proklamiranoj liberalizaciji nastojati prevladati centraliziran sustav odlučivanja i raspodjele? Ima li već konkretnih naznaka prenošenja dijela ovlasti, ali i odgovornosti, na lokalne zajednice, školska i strukovna tijela?

— Spomenuo sam da decentralizacija u školstvu može ići najmanje u dva smjera: prvo je da decentraliziramo upravljanje. Mislim da bi roditelji trebali više sudjelovati u upravljanju školom, zapravo u kreiranju rada škole koja će više odgovarati potrebama djece, a tako i potrebama društva. Time im se omogućuje da što više budu s vlastitom djecom i pridonose njihovu odgoju i obrazovanju.

Kada je riječ o upravljanju srednjim školama, tu mora biti više utjecaja učenika. Na kraju krajeva, škola njima i pripada. Moramo ih pitati kakvu bi školu željeli. Moramo više uvažavati potrebe djece. Inače će program osjećati kao opterećenje i tu dolazimo do problema preopterećenosti učenika. Mislim da školu treba što više približiti roditeljima i učenicima, ona mora biti zajednica učitelja, učenika i roditelja. Hoće li se to i do koje razine provesti, ne ovisi samo o vizijama u Ministarstvu.

Mi smo ponajprije vezani donošenjem Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi, dakle zakona koji će predvidjeti mogućnost decentralizacije u svim područjima. Što se tiče Ministarstva, možemo vrlo brzo pružiti model prenošenja ovlasti na niže razine, ali to moramo činiti u vezi sa zakonima koji će biti izglasani. Ne ovisi to dakle samo o nama, ali bio bih sretan da mnoge funkcije koje Ministarstvo i sada obavlja spustimo djelomice na županiju ili škole. Škole su nažalost izvan mnogih važnih procesa i često se osjeća da je škola državna, pa neka se država brine. Škola mora biti briga ne samo države nego i sredine u kojoj se nalazi.

Kako možete ocijeniti stanje u hrvatskom školstvu nakon desetogodišnje vladavine vaših prethodnika, iako ste jednom zgodom izjavili da prethodnike ne želite komentirati?

— Ne mogu si olakšati položaj govoreći o ljudima koji su prije mene radili. I ja ću biti u položaju da iznevjerim mnoga očekivanja, jer je to položaj na kojemu ne možete sve zadovoljiti. Prije svega zbog brzih promjena, a vjerojatno i zbog nekih objektivnih okolnosti. Kada govorimo o prošloj godini, moguće je spomenuti financijske dugove, ali opet sa stajališta da državni proračun nije uspio ostvariti planirana sredstva. Te dugove prebacujemo u 2000. pa njima opterećujemo proračun ove godine.

Možda manje opravdanja ima za to da nije donesen Zakon o udžbenicima koji je star dvadeset i dvije godine. Pa i Zakon o obrazovanju nacionalnih manjina, zbog čega nam Europa dosta prigovara. No taj je zakon zapeo u proceduri u Hrvatskom državnom saboru i to smanjuje odgovornost Ministarstva. Izmjene zakona o osnovnoj i srednjoj školi mogle su biti provedene ranije, pa bismo izbjegli sve ove nesporazume koje imamo pri imenovanju ravnatelja. To opet ovisi o konceptu onih koji projektiraju društvene odnose i praktično odgovaraju na temeljno pitanje: Hoćemo li decentralizirati ili centralizirati? Mislim da su se mnogi zakoni mogli donijeti i modelirati prije, pa bi danas bilo lakše. Utoliko dakle mogu govoriti o stanovitoj neažurnosti. Nas to ne sprečava da donosimo nove zakone. Mi sada moramo predložiti izmjene i dopune zakona o osnovnoj i srednjoj školi, Zakon o udžbenicima i Zakon o obrazovanju nacionalnih manjina u RH.

Iz tih zakona proizići će mnogi drugi podzakonski akti.

U programu Vlade zacrtano je »utvrđivanje nove koncepcije hrvatskoga školstva«. Debirokratiziranim jezikom to bi se moglo nazvati provedbenom vizijom. Koji su vaši prvi potezi na njezinu ostvarivanju?

— Jedna od bitnih orijentacija Vlade, izražena u programu, jest europska orijentacija. Sigurno je da se moramo trajanjem obveznog obrazovanja približiti Europi, jer to otvara niz drugih mogućnosti školovanja u drugim zemljama i budućega zapošljavanja, dakle programsko povezivanje i približavanje Europi. Školu trebamo postaviti tako da što više zadovoljava potrebe učenika. U programskom smislu trebalo bi ići za tim da imamo što manje obveznog, a što više izbornog programa. Moramo rasteretiti program, jer je to svakako važno školsko pitanje.

U svemu tome iznimno je važan učitelj. On je onaj koji djecu uvodi u program, otkriva što je bitno, vodi učenika tako da otkriva te istine. Ako je škola verbalistička, postavljena tako da daje neprimjeren broj činjenica, a djecu ostavljamo pasivnom, u položaju slušača, ta će škola uvijek učeniku biti teret. Djeci moramo dati mogućnost da uče, uvažavajući pedagoška i didaktička načela samoučenja s različitim i uspješnim strategijama. Zato moramo učitelje osposobljavati za primjenu novih strategija učenja putem stručnih aktiva i davati im nove mogućnosti rada u kojima će se više izraziti učiteljeva inicijativa i stvaralaštvo. Na sastancima aktiva učitelji trebaju otkriti što više psiholoških spoznaja o razvoju djeteta. Kako inače voditi dijete ukoliko imamo nedostatno psihološko obrazovanje?

To prema tome dotiče i problem obrazovanja učitelja, ali kao cjeloživotnog obrazovanja. Moraju se što više okrenuti suvremenim psihološkim spoznajama kako bi mogli prepoznati učenikove potrebe. Onda će lakše modelirati nastavne programe prema interesima i potrebama učenika te voditi učenike u otkrivanju spoznaja.

Vaša je vizija zasnovana na načelu individualiziranja, s iznimnom ulogom nastavnika, a ne samo programa?

— Učitelj je nosilac obrazovanja. Poznato je da dobar program učitelj može pokvariti, učiniti preteškim za učenike, ali on može program, isto tako, na prihvatljiv didaktičko-metodički način približiti učeniku. Program je osnova odgojno-obrazovnog rada, ali učitelj je ipak taj o kojemu ovisi uspješna provedba nastavnoga programa.

To je za mene uvijek bio izazov: pitanje je koliko se u nekoj školi učitelji povezuju i uvažavaju načelo korelacije između nastavnih predmeta, pa da znanje u jednom nastavnom predmetu nije zatvorena kutija i odvojeno od drugih predmeta. Kada bi korelacija bila jača, onda bi znanje u pojedinom predmetu pomagalo usvajanju znanja u nekom drugom nastavnom predmetu.

Vaše pozicioniranje učitelja bit će melem za uši školskih sindikata. Jeste li s njima uspostavili kakve odnose s obzirom da su školski sindikati uvijek budni?

— Sindikati obavljaju svoju ulogu i to je dakako njihovo demokratsko pravo. Mi u svemu tome moramo vidjeti i ulogu Ministarstva, opet zato da naše školstvo bude što bolje i da učitelji imaju što bolji društveni položaj. Mislim da ćemo se tu dopunjavati.

Uz najavljene zakone o osnovnom i srednjem školstvu posebno će osjetljiv biti Zakon o obrazovanju nacionalnih manjina, pogotovo tu mislim na učenike srpske manjinske zajednice. Sve će se to odvijati i pod pozornim međunarodnim monitoringom.

— To je doista složeno pitanje i to ne može riješiti samo školstvo u svojim prijedlozima, jer će se tu usuglašavati s političkim i društvenim stajalištima. Mislim da neće dolaziti do prevelikih nesporazuma. Vlada je dala dobar okvir za rješavanje tih pitanja.

Znači, programi i udžbenici ipak će biti hrvatski?

— Naglasak je na hrvatskom jeziku, ali posebnosti, kultura i jezik nacionalnih manjina moraju doći do izražaja. I sada imamo dopunsku nastavu za pojedine nacionalne manjine u kojoj njeguju svoj jezik i kulturu.

Još jedno osjetljivo pitanje. Posjetili su vas članovi Visokoga komesarijata međunarodne zajednice za BIH. Što je s obrazovanjem pripadnika hrvatskoga naroda u susjednoj republici? Osobito u svjetlu optužbi da je nova vlast u Zagrebu okrenula leđa bosanskohercegovačkim Hrvatima.

— U prvim razgovorima informirali su nas o stanju u BiH s obzirom na obrazovanje Hrvata. Pokušat će predložiti jedinstven okvirni nastavni plan i program za cijelu BiH, s time što se ne smanjuje pravo bilo kojeg naroda na jezik i posebnosti. Zamolili su, smatrajući da Hrvatska ima velik ugled u ovom dijelu Europe, da pomognemo tako modelirati školstvo koje će izražavati pluralizam. Mi možemo biti poticatelji mnogih promjena i oni od nas mnogo očekuju u pogledu suradnje, sukladno programu rada Vlade RH.

Dolazimo do problema koji vas je djelatno predstavio hrvatskoj javnosti. Potezu koji je tumačen različito, uglavnom kritički. Riječ je o imenovanju ravnatelja po postupku koji je u predizborno vrijeme osuđivan od pobjedničke koalicije kao izrazito nedemokratičan?

— Žao mi je što je to izazvalo toliku buru, ali to se moglo i očekivati. Poznato je da se u ovim izborima ravnatelja nastojao demokratizirati postupak izbora. Ministarastvo nije bilo u poziciji mijenjati sadašnji zakon. Po tome zakonu ravnatelja imenuje ministar prosvjete. Mi smo napravili tako da zatražimo mišljenje o kandidatu ili više kandidata koji bi mogli obavljati složenu i odgovornu funkciju ravnatelja. Zatražili smo, prema tome, mišljenje učiteljskih vijeća županijskih ureda koji prate i poznaju rad škola. Imat ćemo istodobno još dva mišljenja: prosvjetne inspekcije koja redovito obilazi škole i ima određene spoznaje o radu škole, odnosno ravnatelja, dok školski nadzornici imaju uvid o radu učitelja koji se natječu za ravnateljska mjesta.

Kako ćemo se odnositi prema mišljenjima? Gdje imamo jednoglasna mišljenja, nema razloga da ne imenujemo ravnatelja na četiri godine. Tamo gdje postoje razilaženja u mišljenjima, imenovat ću vršitelja dužnosti koji to može biti najviše do godinu dana, dakle sve do donošenja promjena i dopuna Zakona.

Vjerujem kako će ravnatelje ubuduće izabirati školski odbori, uz različita mišljenja i prijedloge, dakle oni koji su najneposrednije zainteresirani. Treba stoga malo strpljenja da dođemo do novoga zakona, novih rješenja, koja će biti demokratskija od postojećih.

U ovom slučaju nismo mogli zaustaviti zakonski postupak imenovanja ravnatelja osnovnih škola. Kada sam postao ministrom, 45 posto škola već je raspisalo natječaj za imenovanje ravnatelja. Željeli smo demokratizirati postupak predlaganja traženjem mišljenja spomenutih pet činitelja koji su za to zainteresirani. Moram reći kako mi je žao što u javnosti ili u školama počesto nastaju napete situacije. Želio bih školu u kojoj ljudi mirno rade svoj posao; stručno, profesionalno, neopterećeno. Nadam se da ćemo to prebroditi i novim zakonom za godinu dana demokratizirati izbor i imenovanje ravnatelja i članova školskog odbora. Ministarstvo tada više neće imati toliki utjecaj, a ministar će, vjerujem, kao što je u nekim državama, biti onaj koji će samo eventualno potpisati odluku kao svečani čin, neće biti onaj koji će o svemu i odlučivati.

Vi prejudicirate da će u novom zakonu biti velik ili presudan utjecaj i školskih odbora i organa lokalne samouprave?

— To je sasvim izvjesno. Mi ne bismo ništa postigli ukoliko ne bismo prvo promijenili to da se znade procedura izbora školskih odbora. Sada je to bilo nejasno. Pokazat ću to samo na jednom primjeru: kaže se da školski odbor čine dva člana iz redova javnih djelatnika. Prvo je nejasno tko njih predlaže, jer se postupalo različito, pa treba to jasno definirati. Drugo, tko će onda izabrati ravnatelja. Ministar ga može imenovati, kao što sam spomenuo kao mogućnost, ali tko će ga izabrati, to je važno, odnosno, koliku će kompetenciju imati školski odbori, a koliku učiteljsko vijeće. To će se regulirati novim zakonom.

U gotovo svim radnim prijedlozima za reformu hrvatskoga školstva isticana je nužnost liberalizacije osnivanja privatnih škola, kao i onih s alternativnim programom. Namjeravate li ostvarivati te prijedloge i koja bi mogla biti brzina njihova ostvarivanja?

— U zakonu o osnovnom i o srednjem školstvu ponešto je i sada bilo napisano, no ne dovoljno jasno. Sigurno je da ćemo u novoj regulativi biti precizniji, i u privatnim školama i u alternativnim. Ponajprije, to je ustavna odredba. U Ustavu stoji da se mogu osnivati privatne škole. Usput govoreći, imamo i tradiciju. Prvi zakon iz 1874. već je propisivao i osnivanje privatnih škola. U svijetu, primjerice u Nizozemskoj, 70 posto učenika ide u privatne škole. To će se prvo riješiti na zakonskoj razini, gdje je uključeno i financiranje tih ustanova.

Mi u ovom trenutku predlažamo u proračunu određena sredstava kako bismo započeli sustavniju brigu u ostvarivanju školskoga pluralizma.

Time će biti obuhvaćene i vjerske škole?

— Da, svakako.

Kad smo već kod vjerskog odgoja, neki su od stranačkih programa pobjedničke koalicije zacrtali da nastavi vjeronauka u obliku u kojem se sada održava nema mjesta u obveznoj državnoj školi, koja je po svojoj definiciji laička, te bi postojeću nastavu vjeronauka trebalo programski preoblikovati u nastavu religijske kulture?

— Kada je uveden vjeronauk, školske godine 1991/92, zamišljen je kao vjerski odgoj i obrazovanje. Poslije je to govorno prozvano vjeronaukom. I nastava vjeronauka u našem škostvu ima tradiciju. Mislim da za sada ne trebamo ništa mijenjati, nego on ostaje izborni predmet kao što je i do sada bio. Učenik nije prisiljen da izabere bilo koji vjeronauk — katolički, pravoslavni, islamski, židovski, itd. — za koje postoje programi, ali kada ga je izabrao, onda je obveza za učenika.

Sigurno je jedno, da se o njemu može govoriti sa stajališta izvođenja i kvalitete nastave. Sve promjene bit će u dogovoru sa crkvom i svima zainteresiranima. Kada je vjeronauk uveden i prihvatilo ga je više od 75 posto djece, ne bi bilo dobro nekakvim uredbama to mijenjati.

Ukoliko se pokaže da nešto treba mijenjati, otvaramo dijalog, sve u interesu da se vjeronauk ostvari kao činitelj odgoja i pravo na izbor djeteta i voditelja.

Neće, dakle, biti programske promjene u vezi s vjeronaukom, bit će izborni predmet i izvodit će ga ljudi koji su ga i do sada izvodili?

— Da. On i dalje ostaje izborni predmet, izvodit će ga vjeroučitelji ili oni koji su osposobljeni. Izvodit će se u okviru škole, iako se može razmišljati i o drugim modelima ukoliko postoji prostor unutar župe. Dakle, sve se promjene moraju zasnivati na dogovoru.

Jedno od najspornijih područja u radu Ministarstva je izbor i distribucija udžbenika. S jedne strane Zakon o udžbenicima star je dvadeset i dvije godine i najavljujete njegovu promjenu, s druge prošlogodišnji skandali s distribucijom nagnali su vas na odluku da se Ministarstvo više ne bavi distribucijom.

— Napisali smo odluku koja se odnosi na izbor udžbenika u kojoj ćemo imenovati stručne recenzente za sljedeću godinu za one nastavne predmete u kojima nam nedostaju udžbenici. Ostavljena je mogućnost slanja udžbenika na recenziju, dakle pripremanja za sljedeću godinu, sve dok određeni program vrijedi. Mi se više ne mislimo baviti distribucijom udžbenika. To je pitanje tržišta i nakladnika. Ostavljamo mogućnost postojanja više udžbenika u jednom nastavnom predmetu, tako da se otvara konkurencija autora i nakladnika. Stalo nam je da ti udžbenici budu što kvalitetniji.

Ne mislite li da bi se sadašnji monopol u izboru udžbenika mogao zamijeniti drugim tipom monopola: kontrolom distribucijske mreže?

— Da, uvijek te opasnosti postoje. Mi ćemo za koji dan imati razgovor s nakladnicima i pokušati s njima razmijeniti mišljenja, a sve u cilju što kvalitetnijih udžbenika koji bi stigli na vrijeme u škole. To je naša zadaća.

Sigurno da mi ne možemo predvidjeti sve poteškoće u koje možemo zapasti u provedbi odluke, dakle prvo moramo donijeti Zakon o udžbenicima da bismo preduhitrili ove probleme.

Nekada su učitelji i profesori bili socijalno i stručno respektabilna društvena skupina. Kako vratiti materijalni i socijalni dignitet nastavničkome zvanju?

— Očito je riječ o društvenom ugledu koji su učitelji imali. Naglašavam ponovno da su oni temeljni nositelji odgoja i obrazovanja. Jedan autor postavio je pitanje: znate li koliko učenika upropasti jedan loš učitelj? Odgovor je: pet tisuća. To samo govori koliko su učitelji važni za uspješan odgoj i obrazovanje.

Moram reći da se pred učitelje postavljaju složene zadaće, npr. društvo u cjelini, a pojedinačno i učenik i roditelji imaju velika očekivanja. I danas se ocjenjuje da je učiteljsko zanimanje jedno od najtežih zanimanja. Suglasio bih se s tim mišljenjima.

Možda bi ovom prigodom bilo zgodno reći da sam se bavio istraživanjem koje želi odgovoriti na pitanje kakav je društveni ugled naših učitelja. U tom me je istraživanju zanimalo kako se na uzorku od 251 roditelja rangiraju učitelj osnovne škole, profesor srednje škole i sveučilišni profesor u odnosu na 35 ponuđenih zanimanja. Učitelji osnovne škole su odmah iza liječnika, koji su na prvom mjestu. Na četvrtom mjestu su profesori srednje škole, a na petom sveučilišni profesori. To ipak govori, uzimajući rezultate na ovom uzorku, da je društveni ugled učitelja u nas visok.

Problem je da društvena potpora u materijalnom smislu, materijalni uvjeti za rad i osobni standard ne prate taj društveni ugled. Očigledan je raskorak. Učiteljima i profesorima roditelji daju veliko značenje. Ta istraživanja — iako se ne mogu generalizirati — mogu pokazati obrazovnoj politici u kojem smjeru treba ići.

Jedno drugo moje istraživanje bavilo se odgovorom na pitanje postavljeno učiteljima: što biste učinili da ste ministar prosvjete? U uzorku je bio 191 učitelj. Odgovorili su: prvo bi opremili školu nastavnim sredstvima i pomagalima, zatim bi promijenili nastavne planove i programe, predložili bi Saboru novu opću koncepciju školstva, a tek na četvrtom mjestu govore o svojim plaćama.

Društvo bi trebalo stimulacijom pratiti učitelje radi ostvarivanja stvarnog društvenog ugleda. Treba smanjiti tako velik raskorak između društvenog ugleda koji imaju učitelji i materijalnog ulaganja u najširem smislu riječi.

Hoće li se barem ostvariti prva od želja u anketi: hoće li biti većih investicija u školama? Četvrta želja, veće plaće, vjerojatno će i dalje ostati neostvarena.

— Ove godine neće biti većih zamaha. Bit ćemo sretni s obzirom na obveze koje ima Ministarstvo u kapitalnoj izgradnji da završimo započeto i ne ugasimo ono što moramo završiti za godinu ili dvije. U ovom trenutku ne možemo objektivno očekivati veća kapitalna nova ulaganja, ali ćemo se truditi završiti započeto i podmiriti dugove iz prošle godine.

Dakako, nastojat ćemo ponajprije da se plaće učiteljima ne smanjuju, nego da se otvore razgovori za popravljanje stanja uz moguću racionalizaciju. Duboko vjerujem da neće doći do smanjivanja plaća.

Kako biste kao prosvjetni ministar željeli ostati zapamćeni?

— Nisam razmišljao o tome. Svi se mi razlikujemo i svaki poslu prilazi na svoj način. Moja je želja da sa svim ljudima koji su mi ponudili suradnju i koji će mi je ponuditi te s ljudima u Ministarstvu napravim nešto dobro za školstvo. Mnogo je posla pred nama.

Razgovarao Nebojša Koharović