Elizabethina maska

Britanski film Elizabeth, koji se sa zakašnjenjem pojavio u našim kinima, stjecajem okolnosti imao sam prilike prvi put pogledati na jednoj od zatvorenih premijera u Londonu početkom studenog 1998, pa sam tako bio jedan od rijetkih hrvatskih kritičara koji je taj film vidio prije drugog značajnog filma čija se radnja zbiva u doba najvažnije engleske kraljice Zaljubljenog Shakespearea. Koincidencija gotovo istodobna pojavljivanja često je, bez obzira na to što je riječ o dva i žanrovski i stilski vrlo različita filma i o činjenici da je u prvom mlada kraljica Elizabeta glavni lik, dok se u drugom pojavljuje tek u maloj epizodi kao zrela vladarica na vrhuncu moći, dovodila do usporedbi, posebice stoga što su ti filmovi bili i oštri konkurenti za najveća priznanja. I dok je pri dodjeli Oscara trijumfirao Zaljubljeni Shakespeare sa sedam nagrada, a Elizabeth od sedam nominacija stigla tek do nagrade za masku, britanska filmska akademija u svom je pandanu najprestižnijeg američkog priznanja šest nagrada dodijelila Elizabethi, a tek tri njezinu suparniku. Takva podjela Oscara mogla je biti shvatljiva čak i onima kojima se zapostavljeni film više sviđao, jer ne samo da su Amerikanci bili snažno zastupljeni u produkciji pobjednika, a glavnu je ulogu tumačila Gwyneth Paltrow, nego se i redateljski prosede Johna Maddena približio prevladavajućem modelu holivudske klasicističke tzv. »nevidljive« režije u kojoj oblikovanje (i pored svih vizualnih atrakcija) nastoji što svrsishodnije bez posebnih redateljskih ekshibicija izložiti fabulu. Možda je s druge strane oceana Britanska akademija to osjetila kao svojevrsnu amerikanizaciju, no njezina sklonost Elizabethi bila je ipak iznenađenje, i to ne samo za čovjeka koji dolazi iz zemlje u kojoj je državotvorna umjetnost trebala graditi mitske slike povijesti na temelju mnogo manje važnih, pa i neprovjerenih događaja, nego i za mnoge Engleze, već i zbog činjenice da je jednu od najvećih Engleskinja tumačila Australka Cate Blanchett i da je Elizabeth režirao Indijac Shekhar Kapur, prilično nepoznat širokoj publici na Zapadu, iako su filmofili cijenili njegov indijski film iz 1994. Kraljica odmetnika (nedavno prikazan na HTV-u) u kojem je već bila vidljiva Kapurova sklonost (potpuno suprotna Maddenu, a i velikom dijelu holivudske kinematografije) prema izrazito vidljivoj režiji, koja se iskazuje strastvenim odnosom redatelja prema materijalu koji prikazuje, žestokom pričom, neobičnim spojem naturalizma i stilizacije uz sklonost prema neobičnim, vrlo efektnim, ali samom pričom ili situacijom nedovoljno utemeljenim rakursima te slobodnim interpretiranjem stvarnih događaja, pa čak i njihovim mijenjanjem za potrebe stvaranja vlastitog autorskog filmskog svijeta. To je dovelo i do paradoksalne situacije da je Kraljica odmetnika, u svijetu jedan od najcjenjenijih indijskih filmova devedesetih, bila u domovini zabranjena, jer je snimljena na temelju zapisa stvarne, legendarne odmetnice, koja je nakon jedanaest godina zatvora bila pomilovana, te se nakon toga počela baviti politikom i koja je uspjela dokazati da je Kapur neistinito prikazao neke njezine dogodovštine.

Možda bi slično reagirala i kraljica Elizabeta I, da je njezin duh u mogućnosti vidjeti Kapurov film, pa je uz pitanje nacionalnosti redatelja i glumice rasprava u Velikoj Britaniji vođena i o mijenjanju povijesnih događaja, jer i u ovom Kapurovom filmu ima nepoštivanja činjenica. No visoki dometi filma ipak su i većinu engleskih gledatelja, a i Britansku filmsku akademiju, očito uvjerili kako film govori mnogo više o vremenu u kojem je nastao, nego o vremenu u kojem se njegova radnja zbiva, jer za utvrđivanje povijesnih činjenica pravi su medij znanstvena povijesna istraživanja, dok su filmovi koji su samo željeli ilustrirati ili popularizirati povijest, a takvih je nažalost i u nas bilo, najčešće rezultirali dosadom i neuspjehom.

Kapur je pak svojim osebujnim stilom napravio neuobičajen, ali današnjem gledatelju blizak povijesni spektakl, koji nije kako se na prvi pogled može učiniti pojednostavnjeno frojdističko tumačenje kako je za uspon velike vladarice (a time i ulazak Engleske među svjetske velesile) presudan raspad njezine mladenačke ljubavne veze s lordom Dudleyjem zbog nemogućnosti da se ona uklopi u kraljičine obveze (ali i zbog naknadno otrivene činjenice da je on već tajno oženjen). Kapur doduše toj ljubavnoj priči posvećuje znatnu pažnju, dijelom i zato jer to privlači publiku, ali je povezuje s gotovo šekspirijanski zamišljenim mehanizmima vlasti, ostvarujući značenjski vrlo slojevit film, pokazujući kako žena (a ni s muškarcem ne bi bilo bitno različito), da bi opstala i pobijedila u borbi za vlast, mora odustati od svojih intimnih želja i žrtvovati sva ljudska svojstva koja joj u toj borbi ne koriste, kako je za ostvarivanje velikih ciljeva nužno ponekad biti okrutan, kako i religije nekad (kao u suvremenom svijetu ideologije) koriste velike ciljeve upravo za stjecanje vlasti te kako i najplemenitija nastojanja (poput onih lorda Dudleyja) mogu voditi do najpogubnijih rješenja. No, tako shvaćen problem odnosa pojedinca i povijesti ipak je — što je naravno najbolje rješenje — samo okvir za stvaranje zanimljivih filmskih likova i dramatizaciju njihovih sudbina i međusobnih odnosa, a time i za uobličenje samosvojnoga filmskog svijeta.Tomislav Kurelec