Češki umivena priča

Michal Viewegh, Odgoj djevojaka u Češkoj, prev. Dagmar Ruljančić, drugo izdanje, DiVič, Zagreb, 1997.

Michal Viewegh, Zapisivači očinske ljubavi, prev. Dagmar Ruljančić, DiVič, Zagreb, 1998.

Čini se da je Vieweghov susret s hrvatskom književnom publikom počeo nesporazumom. Ubrzo nakon prijevoda, golem uspjeh njegova Odgoja djevojaka u Češkoj nagrižen je prvim pukotinama sumnje. Nešto zahtjevniji čitatelji stali su se čuditi kako to da mjestimično banalno, simplificiranom komikom natopljeno štivo uspijeva privući iznimno zanimanje domaće publike, ne samo za sebe nego i za lik svoga tvorca, čija je višednevna nazočnost u Lijepoj našoj, po tvrdnji autorice kraćega pogovora u jednoj od prevedenih knjiga Nade Rončević, pobudila nezapamćeni interes. Budući da se više ne sjećam takva interesa ili ga barem u svom lošem pamćenju ne mogu ni približno prispodobiti histeriji hrvatskoga općinstva nad kueljovskom šetnjom po Mimarinu stolu, ostaje mi samo da vjerujem riječima urednice nakladničke kuće odgovorne za distribuciju Čehovih romana na hrvatsko tržište. No, bilo da je zanimanje za češkoga Tribusona spretno pobuđeno, bilo da se ono u hrvatskoga čitatelja javilo mističnom spontanošću, činjenica je da ti romani pronalaze u našemu selu malom prilično brojnu publiku. Sumnje oko njihove kvalitete pokušao je otkloniti stručan članak Miroslava Čihaka u »Književnoj smotri« Šbr. 110 (4), 1998, str. 133-135Ć .

Problem prevođenja

Argumentacija članka može se svesti manje-više na traduktološki aspekt recepcije priče o odgajanju mladih Čehinja. Čihak nas je želio uvjeriti da je stvar u lošem prevođenju, nemoćnu suptilitete Vieweghove lingvostilističke persiflaže prenijeti u jezik roda našega. Da je prevoditelj bio spretniji i upućeniji, taj roman zablistao bi, dakle, i u hrvatskome jeziku u svim svojim dimenzijama. Te teze kompetentne su i unutar vlastita promišljanja posve uvjerljive. No, ne odgovaraju najmanje na dvije dvojbe. Naime, čak i ako je prijevod neprimjeren, zašto se zanimanje našega čitateljskog općinstva nastojalo podgrijati i takvim prevoditeljskim uratkom te zašto je i on ipak imao stanovita uspjeha na hrvatskome tržištu. Konačno, čitatelj koji u Odgoju djevojaka u Češkoj nikako ne uspije otkriti tajnu piščeve meštrije, a među takve se ubraja moja malenkost, stoji pred sljedećim mogućim zaključcima: a) ja sam posve nesposoban, glup i neobrazovan recipijent, b) Vieweghova jezična poigravanja nemoguće je adekvatno prenijeti u hrvatski idiom, c) prijevod, zapravo, posve vjerno preslikava izvornik.

Ma koji od ponuđenih odgovora ad hoc ankete zaokružili, ostaje mogućnost da se tajni ključ umijeća mladoga češkog pisca potraži izvan razine mikrostilske persiflaže i jezičnih aluzija s metaliterarnim posljedicama. Jednostavno, sve ono što je u Odgoju djevojaka u Češkoj naglašeno kurzivom, a duhovitost kurziviranih citata i aluzija osobno me ostavlja ravnodušnim, smješteno je u priči funkcionalnoj i bez tovrsne isprike postmodernističkom prateži. Ne govori nam priča nešto revolucionarno o nama ili o našemu svijetu, ona ne može obogatiti ni naše literarno i misaono iskustvo, ali nas, ne pristupimo li djelu odveć preuzetno, može zabaviti, mjestimično i nasmijati, što svakako nije za podcijeniti. Govori li ona nešto više češkom čitatelju, to zaista ne znam i, kako stvari stoje, teško da ću u dogledno vrijeme i saznati. Definitivno, riječ je o dva različita jezična svijeta i hrvatski čitatelj nema prava definirati smisao toga književnoga pothvata u izvornom kulturnojezičkom idiomu, ali ima prava odrediti smisao vlastite percepcije toga djela. Štoviše, obveza kritike kao, de-manovski govoreći, metafore čitanja, bila bi upravo svesti stvari na njima odgovarajuću mjeru. A u ovom slučaju ta mjera jest prepoznavanje vrijednosti u osjetljivu odnosu općeknjiževnih aksioloških modela i nacionalnih specifičnosti. Upravo afirmacija tih posljednjih kao nečega što nije nužno brana slobodnom prelijevanju općečovječanskih kulturnih tečevina pridonijela bi izbjegavanju kako nekritičke adoracije svega što nismo mi sami, tako i malograđanski ograničena samozadovoljstva vlastitim rodnim ledinama.

Od duhovite fabulice do društvene kritike

Viewegh je u Odgoju djevojaka u Češkoj posegnuo za relativno duhovitom fabulicom o mladoj jogunastoj spisateljici, učitelju pisanja svedenom na privatnog literarnog kondotijera, bogatome tati tajkunu spravnu, premda i nije sasma razjašnjeno zašto, financirati prohtjeve svoje kćeri te strasti i nevjeri. Sve to uvijeno je u tipično postmodernističko ruho trača, odnosno autobiografske ispovijedi, da bi na samome kraju romana u maniri Erike Jong koja, usred ispovijedi o ševama i orgazmima, nađe za potrebno puritanski namignuti i došapnuti čitatelju da sve to baš i nije istina, fakticitet piščeva udjela u radnji ipak bio preveden u književnu fikcionalnost. Vuk građanskoga ukusa sit i ovce književnog pomodarstva na broju. Uspio ocrt tajkunskoga mentaliteta kao trag tranzicijske zbilje protežan daleko izvan čeških granica zgodan je premda ne i neizbježan okvir ljubavnoj priči uklopivoj u nešto ambicioznije inačice »Glorijinih« ljubavnih romana. Usve, simpatična storija za ljetnu razbibrigu, što nikako nije za podcijeniti. Priča, pak, o hrvatskoj recepciji te priče pripada prije u kompetenciju sociologa i sociopsihologa nego u djelokrug rada književnoga kritičara. Zadaća posljednjeg iscrpila bi se u dobronamjernoj preporuci štiva, uz nužnu pripomenu kako će jedino fenomenolozi kulture i književni znanstvenici nešto izgubiti ne posegnu li za Vieweghovim romanom.

Dohvatimo li od brojnih drugih Vieweghovih knjiga roman Zapisivači očinske ljubavi, prvi dojam bit će možda nešto povoljniji. Radnja je usložnjena pripovijedanjem u ich-formi više likova, pri čemu su u najmanju ruku dvojica među njima iščašena. Onaj mlađi, sin, žrtva opsesivne potrebe neprekidna zapisivanja vlastita života, simpatična je i samo djelomično persiflirana metonimija pisanja i književnosti. Viewegh samo naizgled neozbiljno parodira brojne iskaze velikih, osrednjih pa i onih posve minornih pisaca o mističnoj potrebi pisanja. Naime, kada bi ti iskazi bili i djelomično točni, pisanje bi zaista bilo samo jedan od mogućih simptoma opsesivne neuroze. Stoga prikazivanje pisaca kao simpatična čudaka upravo metonimičnošću želi osporiti patetičnu sliku o Stvaranju kao Prirodnoj Potrebi u razini s disanjem ili uriniranjem. Ozbiljnost parodije ne oduzima ozbiljnost pisanju, nego ga zdravorazumski svodi na dostojanstvo specifična ljudskog dara i poštena, iako nimalo laka, zanata.

Viewegh je književnik sposoban vrlo uvjerljivo ocrtati karaktere. Roman Zapisivači očinske ljubavi potvrđuju tu njegovu sposobnost. Otac, nekonvencionalan časnik češke vojske, sin, svojevrstan prisilan kroničar obiteljskih događanja, kći, samosvijesna televizijska voditeljica, očeva ljubavnica Amerikanka — ta ljudska galerija istodobno je i slična svima nama i iščašena taman onoliko koliko bi svaki od nas htio biti izmješten iz tijekova sivoga životnog prosjeka. Uspješno manipulirajući njihovim pričama pisac nas, zapravo, uvjerava da smo svi mi kadri biti umjereno luckasti u granicama prihvatljivosti. To je ključ njegova književnog šarma. Ključ dovoljno uvjerljiv a da bi prosječno koncentriran čitatelj mogao zapaziti i to da je priča smještena u suptilno friziranu prošlost, što je tek jedna od njezinih slabosti. Naime, u prošlosti Vieweghovih starijih junaka kao da nema mračnih olovnih godina, kao da je zaboravljen totalitarizam, kao da režim i nije poslao u zatvor neke velike piščeve kolege. Uostalom, taj tip redukcionističke pomirbe s pamćenjem potencijalno je svojstven svakome humorizmu, a ovaj je pisac i izrijekom isticao upravo humorističke ambicije. Je li riječ o isforsiranu zaboravu ružne prošlosti ili o tipično češkoj inačici nacionalne pomirbe, ne znam, ali ostaje činjenicom da bi se, osim pokojega detalja, ova priča mogla smjestiti i u neke vedrije prošlosti nego što je bila ona čehoslovačka.

Društvena kritika nazočna je u Zapisivačima manje nego u Odgoju, ali je sjajna epizoda o humanistu punom mržnje, o internacionalcu netrpeljivu prema većini naroda, o sustavnom prijeziru svih nepripadnika manjina, uvjerljivija od površna prikaza postkomunističkih ispraznosti. Kratka, doduše, ali dostatna za pamćenje i opomenu. Unutar romana ona je i krunski uteg na vazi sazrijevanja jednog od likova. A roman i nije ništa drugo do priča o sazrijevanju. Jer u njemu podjednako sazrijevaju i roditelji i djeca, bivajući jednako žrtvama koliko i nehotičnim mučiteljima. I tek kada shvate da ljubav ne obvezuje ljubljenu osobu, počinje njihov put do zrelosti. Ta je komponenta pristojno odrađena u ovom djelu. Njegove slabosti uobičajene su slabosti svih priča o odrastanju, ma koliko se trudilo izbjeći didaktiku i stereotipe. Uostalom, uvođenje upravo konvencionalno nekonvencionalne Amerikanke u radnju konačna je cijena stereotipima.

Trauma zvana Viewegh

Nešto uspješniji od prvospomenuta romana, i Zapisivači očinske ljubavi zabavno su štivo. Naravno, ako smo očekivali čitateljsku katarzu ili intelektualnu epifaniju, a nedavno su naši mediji u povodu Vieweghovih djela podgrijavali upravo takva iščekivanja, bit ćemo možda i razočarani. Očito, nije problem u djelima, nego u provincijalnoj potrebi da se sve književno vrijedno smjesti isključivo u područje takozvane dosadne književnosti. Kao i apriornom uvjerenju da umjetnost riječi ima pravo na život samo ako se obraća Vječnosti. Pritom, treba napomenuti da je Viewegh iznimno pošten pisac. On naime nije, poput Coelha, prodavač svjetonazornih omaglica. On se ne igra velikim riječima, on ne nudi petparačke recepte za rješenje svih društvenih i psiholoških problema. Ne, on uglavnom pošteno odrađuje posao zabavljača koji usput i nenametljivo poučava. Sve to, naravno, češki umiveno, civilizirano, uz jedva primjetnu, odveć prigušenu, dozu zašećerene gorčine.

Ono što posebno zabrinjava dio hrvatske književne javnosti jest kako to da Tribuson, Pavličić ili Gavran, premda možda i kvalitetniji od Viewegha, nemaju takvu prođu ni doma, a pogotovo ne u inozemstvu. To je tek inačica čuđenja nad činjenicom da, recimo, Ranko Marinković do danas nije u bijelom svijetu doživio spomena vrijednu recepciju. A odgovor je jako jednostavan. Mi možemo razglabati o vlastitu nemaru u prezentaciji, o nedostatku volje za ozbiljnim plasmanom, o nedovoljnoj agresivnosti u promicanju vlastite kulture. No, to je tek dio problema. Istina je da nama kronično nedostaje minimalna kritička masa u kulturi, ono težišta koje od vlastite kulturne proizvodnje stvara nužan i prirodan identitet te da je naša kultura neuralgična u mjeri u kojoj je neuralgičan i taj identitet. A neurozu će generirati kako naslijeđeni refleks koji u kulturi traži isključivo instrument obrane jastva, tako i nespravnost prepoznavanje kulture, ali i politike uostalom, kao energije afirmacije. Tek kada shvatimo da su kultura i književnost naše vlastito lice, a ne štit ili obrazina, prestat će nas traumatizirati pojave poput Viewegha ili Coelha.

Antun Pavešković