CD mozaik

Je li vam već dosadilo slušati latino glazbu? Nije? Dobro, možda ima onih kojima i jest. Svaki radio, svaka grupa lupka zvečkicama, maribama, bongosima, klipićima, puhači šišaju sve u šesnaest... Ne znam. Meni je malo zamorno. Ovo je izbor za sve one koji su se zaželjeli, recimo, bluesa ili rockabillya.

Lazy Lester, All Over You, Antones/Dancing Bear, 12 pjesama/44 minute

Lazy Lester jedna je od brojnih blues legendi Louisane. Bio je vrlo uspješan, a onda je naglo odlučio prestati svirati. I iz toplih krajeva juga zaputio se u Windy City, Chicago, i tamo započeo karijeru vozača kamiona. Uskoro je shvatio da Vjetroviti grad ne nosi bez razloga takvo ime i vratio se kući. Tamo je i dalje sjedio ispred kuće i nije želio svirati. Jednostavno, čovjek je bio tvrdoglav. A onda ga je njegov bivši menedžer i prijatelj zamolio da se ponovno prihvati izvornoga posla i jedinog alata kojim je mogao zaista dobro baratati. I Lijeni Lester odlučio se poslušati, napokon, svoga prijatelja i iz ormara je izvadio usnu harmoniku. Kažu, kada čovjek dugo ne svira prvi ponovni dodir s instrumentom je sjajan. Nakon toga je već teže i teže. Lestera su, očito, nakon toliko godina apstinencije jednostavno utrpali u glazbeni studio i natjerali ga da svira ono što najbolje zna. A to je, što drugo, negoli, blues.

Čim se ploča zavrti, jasno vam je da je nećete lako skidati sa stroja. Lester maže po harmonici, pjeva iz petnih žila, a odličan band iza njega trudi se dodati što je moguće više topline. I ona kao da izvire iz aparata. Prenijeti zvuk rodnoga kraja strancu, a da on to shvati, to je vjerojatno teže negoli naučiti bravurozno svirati Lisztove klavirske eskapade. Lesteru to uspijeva i zato ovu ploču preporučam iz svega srca i onima koji su se zasitili i latina i folka i tvrdokornim obožavateljima bluesa. Sve vrijeme pišem ploča. Da, jer svaki put kada Lazy Lester završi svoj album, ja dođem do CD uređaja i okrenem pločicu na B stranu, jer želim čuti još. A onda se sjetim da toga više nema. Pa pustim A (odnosno jedinu) stranu ponovo. Kao pravi blueser ploču otvara pjesmom I need money, a završava, pogodite? My home is a prison. Treba li još?

The Charlie Daniels band, Blues Hat, Snapper Music/Dancing Bear, 11 pjesama/46 minuta

Uleti meni nedavno u kuću prijatelj, inače stručnjak za Allman Brothers Band, Lynard Skynard, ZZ Top i drekne: Vidi, nova ploča Charlieja Danielsa. (Stručnjak je i za njih.) Kažem ja: Nije ploča nego CD. Dobro, odgovori on i ne sluša me već pali pojačala, stavlja CD u kućicu i pušta glazbu. Ništa. Ja ga puštam, što mu mogu. Stvarno, Charlieja Danielsa već dugo nije bilo nigdje. A sad evo ga s novom pločom Blues Hat. Na omotnici on i band odjeveni u stilu Blues Brothersa i okruženi arsenalom gitara kakve se samo poželjeti mogu.

Charlie je oduvijek imao band sličan po postavi Allmanima ili Lynardu, jedino nikada nije imao tako jaku pjesmu kao prije spomenuti. Tri gitarista, od kojih dvojica razvlače Gibsone i jedan na Stratocasteru, bas, bubnjevi i Hammond orgulje s mnogo leslija (to je ono, za mlađe čitatelje, kada se čini da se zvuk vrti). Od svoje formule i shvaćanja glazbe Charlie Daniels ne odstupa. To je bijeli blues s juga Sjedinjenih Država. Možete ga, što se mene tiče, zvati i boogie. Sve je tu skrojeno po koncu. Slide-gitara (opet malo pojašnjenja za mlađe je ona, kao da sam Milka Babović na prijenosu klizanja, obična gitara po kojoj se svira pomoću metalnog ili plastičnog lijevka ili pivske boce, ako nemate pravi slide) stalno sudjeluje bilo u solima i kao podloga, a mnogo prostora je dano starim dobrim Hammond-orguljama.

Dakle, ako ste čuli jedan album Charlieja Danielsa, onda ste čuli i ovaj. Čovjek tvrdoglavo ustraje na svome putu i radi ono što najbolje zna. Možda se mogao potruditi skrojiti neki pop-boogie hit, ali nije. I zato neka uživa. Cijeli život radi (čitaj: svira) ono što voli i od toga živi. Treba li ikome išta više od toga? Planetarna slava. Ma koga više briga za to. Ako je želite, morate biti mladi, bijeli (nije baš presudan uvjet, ali je dobro) i truditi se pjevati kao crnci (vidi prethodnu zagradu). Slava od sedam dana, ili nešto više, zajamčena. Poslije se možete zaposliti. Charlie Daniels i njegovi long haired country (boogie op. a.) boys to ne žele. Njima i njihovim slušateljima dobro je i ovako.

Album je posvećen velikom gitaristu blues glazbe (i više od toga) Steveu Rayu Vaughanu.

Gaye Adegbalola/Bitter Sweet Blues, Alligator Records/Dancing Bear, 14 pjesama/49 minuta

Gaye Adegbalola (čita se Ah-deg-ba-lo-la) je blues-dama koja nikada nije doživjela uspjeh svojih uzora Nine Simone i, pogotovo, Bessie Smith. Ipak, ta gospođa ima nešto. Možda su meni uha već potumplana od slušanja raznih etno, latino i sličnih egzotičnih zvukova i, moram priznati, sjajnih pjevačica, ali Gaye je osvježenje. I sad vidite paradoksa. Vrući blues osvježenje je u današnjoj glazbi.

Kada čujete prvu pjesmu She just want to dance čini se da vam je netko podmetnuo ploču i da je riječ o još jednoj crnačkoj pjevačici koja traži hit po bilo koju cijenu. Pjesma bi, u svakom slučaju, bila primjerenija Rodu Stewartu. U njegovoj izvedbi ona bi bila hit (šlager), ovako... No nakon prve pjesme sve je u redu. Gaye šeće između bluesa, jazza, gospela i soula. Većinu pjesama napisala je sama no najbolje izvedbe postiže u pjesmama uzoritih prethodnica. Jailhouse Blues Bessie Smith i Images Nine Simone zaista su dobro izvedene i velikanke bluesa i jazza, vjerojatno joj ne bi zabranile da ih čuju. Pravi trnci ipak nastupaju u pjesmi Bessie Smith Need a Little Sugar in my Bowl. Tu jednostavno čovjek nema što prigovoriti. Možete samo slušati blues i uz pomoć blagodati tehnike namjestiti da vam CD preskače i vrti pjesmu ponovo i ponovo.

Nekako mi se čini da će blues opet doći u trend ili modu ili će postati in. A znate li što se nakon toga zbiva. Odjednom iznikne neki novi rock pravac i pokori svijet. Sve kreće od dvanaestice i kada je novi klinci dobro svladaju odjednom nahrupe ideje. I glazbeni svijet ponovno se pokrene. Kao nekada rock'n'roll, a poslije hard rock, pa punk, pa... Vidjet ćemo što će biti. Nešto se sigurno kuha. Gaye neće biti jedna od pokretačica novih glazbenih struja, ali će u ušima mladih blues iz njezinih ili usta nekog drugog bluesera stvoriti nešto novo. Let go, let God! Tako joj se zove jedna od boljih pjesama na albumu.

Deke Dickerson and the Ecco-Fonics, More Million Sellers, Hightone Records/Dancing Bear, 16 pjesama/41 minuta

U Americi, Europi, a pomalo i u nas niču sastavi koji sviraju mješavinu rockabillya, jazza i rock'n'rolla. Pravu revoluciju izazvao je Brian Stray Cat Setzer kada se postavio ispred big banda i u svjetlucavu odijelu počeo prašiti plesnu glazbu iz četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina. Opisno: gitarist šiša pasaže od dna do vrha gitare, band swinga iza njega, a momci u odijelima s fitilj-kravatama bacaju cure u širokim haljinama i suknjama (koje se stalno dižu iznad koljena, pa još malo više, pa još malo više...) i plešu dok ne popadaju na pod od umora. I glazbenici također.

Deke Dickerson nema takav band. To je mala, ali probrana skupina koju čine uz njega kao glavnoga gitarista, pjevača i kompozitora, kontrabasist (double bass) bubnjar i još jedan gitarist. Deke ima gitaru s dvama vratima na kojima piše njegovo ime. Kičeraj, ali sa smislom. (Je li to definicija za camp?) Naime, čim ga vidite znate tko svira. Uz njih se na albumu pojavljuje mnogo gostiju, a Deke se potrudio potražiti neke zaboravljene pionire rocka. Najpoznatiji je, svakako tenor saksofonist Joey d'Ambrosio kojeg ćete se najbolje sjetiti ako u misli prizovete poznate stihove One, two, three o'clock four o'clock rock... Da, gospodin je svirao u Kometama Billla Haleya i to na, po nekima, prvoj rock'n'roll ploči uopće, Rock Around the Clock.

I to vam je opis glazbe Deke Dickersona. Sve je učinjeno da zvuči i izgleda kao prije pedeset (Bože, zar je već toliko prošlo) godina. Od prve do zadnje, svi na ples. Zavrti je, prebaci je, iz tvoga sela nije. Nema filozofije, nema mudrovanja. Nije to vrhunska rockabilly-jazz glazba kao u slučaju Briana Setzera, ali je vesela. A to u današnje vrijeme ipak nešto znači. Pa ako štos i nije najbolje ispričan.

Za kraj

Dakle, neki stari glazbeni trendovi se vraćaju. Blues, rockabilly, swing... Nešto se kuha u loncu zvanom rock'n'roll. A kad se skuha... Bit će kruha za sve. Pa i za stare i mlade glazbenike koji danas sviraju kao ludi da bi zaradili sto kuna. Možda bih i ja trebao pisati ministarstvu kulture. Ma ne. Već će to učiniti glazba sama. A onda nema povratka. Klinci će opet trošiti lovu na plesnjake, a cure će se zaljubljivati u bubnjare i basiste. Uvijek su svi pogrešno mislili da pjevači i gitaristi (frontmeni, ne) najbolje prolaze.

Krešimir Blažević