Vjetre, stani

Strah od periferije. Venecija je gotovo cijeli milenij dominirala na Jadranu. Ona nije imala važnih aspiracija prema gospodarskim resursima našeg primorja, osim nadzora i zaštite putova uz našu obalu. Zato je razdoblje Venecije bilo za pretežit dio našeg priobalja vrijeme stagnacije, otuđenosti gradova od okolice i zatvorenosti kulturnog i političkog života u gradskim zidinama. Split kao jedan od vodećih gradova na našoj obali ostao je na periferiji venecijanskih interesa.

Dalmacija je iz Austro-Ugarske Monarhije izišla izolirana i u sebi slabo povezana. Znakovito je i gotovo neshvatljivo da se ni Venecija ni Austrija nisu prilagodile prirodnim odnosima na području Dalmacije. Sve vrijeme austro-ugarske vladavine Split i Dalmacija ostaju na periferiji njihova interesa.

Padom Austro-Ugarske Monarhije (1918) Split u međuratnoj Jugoslaviji postaje gospodarsko, političko i kulturno središte Primorske banovine, ali ni te važne funkcije nisu donijele veće gospodarske koristi. Odredbe mirovne konferencije dezorganizirale su pomorsku orijentaciju međuratne Jugoslavije. Split se ponovno nalazi na periferiji, ovaj put, beogradskih interesa.

U poslijeratnoj Jugoslaviji interesi ostaju polarizirani kao i prije te Jadranska orijentacija ponovno ne dolazi do izražaja. Razvoj turizma bio je u funkciji platne bilance, a ne gospodarskoga razvitka priobalja. Istina je da je u tom razdoblju Split imao najveći demografski i gospodarski procvat. Međutim, također je istina da je taj razvoj bio utemeljen na paraindustrijalizaciji koja je proizvela neprirodnu urbanizaciju i iseljavanje ljudi iz sela te emigraciju u druge zemlje. Zbog fizičke i gospodarske izolacije u svakom pogledu (tehnološka, prometna, tržišna i sl.) Split i njegova regija ponovno su ostali na periferiji i duboko izolirani od središnjih i drugih prostora Hrvatske.

Je li prometna izoliranost povijesna sudbina ovih prostora? Domovinski rat produbio je izolaciju Dalmacije od središnjih prostora Hrvatske. Posljedice toga su vrlo teške za gospodarski razvoj cijeloga prostora južne Hrvatske. Sindrom periferije unosi duboku bojazan u neke nove periferije. Zato se u Dalmaciji ističe vrlo glasno da je na prvom mjestu u obnovi i razvoju tih područja povezivanje u svakom pogledu s drugim pdoručjima Hrvatske. Split ima golemu demografsku gravitaciju u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Split ne smije biti na periferiji iz dva razloga jer se nalazi u središtu te goleme gravitacije i jer nema drugoga grada koji bi mogao preuzeti funkciju središnjega mjesta kojemu teže gospodarski i kulturni interesi njegove prirodne okolice. Međutim, važno je da tu činjenicu razumije Split, a potom i nosioci hrvatske politike, bez čega u ovom dijelu hrvatskoga priobalja ne može biti prosperiteta.

Iskustvo Domovinskoga rata pokazalo je kako je južna Hrvatska visjela na tankoj niti koja ju je vezivala uz sjevernu Hrvatsku i da je ta nit tek uz velike žrtve bila osigurana. Poučak je bio: u razvoju Hrvatske nakon rata treba poći od onih modela koji počivaju na prometnoj integraciji svih prostora Hrvatske. Ta razvojna paradigma u sebi ne počiva na ekonomičnosti tog modela, nego na političkom postulatu da je prometna integracija Hrvatske temeljni preduvjet njezina uspješnog razvitka.

Osobito je težak problem što u južnoj Hrvatskoj vlada uvjerenje da taj poučak nije shvaćen i da ne živi u svijesti suvremene hrvatske politike. Izolacija uzrokuje zaostajanje, a zaostajanje rađa socijalnu i gospodarsku neravnotežu, a neravnoteža emigraciju. Taj verižni poučak pokazuje da problemi prerastaju u procese, a oni ne mogu čekati, niti odgoditi rješenje.

Tri povijesna događaja. Kada je 1925. probijena željeznička pruga Split-Zagreb, bio je to veliki povijesni preokret u nacionalnoj preobrazbi, datum kada je u Dalmaciji prostrujio europski proces industrijalizacije i koji je označio novo gospodarsko razdoblje tih hrvatskih prostora. Kada je 1948. godine probijena unska željeznička pruga, bio je to dodani impuls da se na području Dalmacije dogodi nova izmjena gospodarske strukture, da se Daklmacija izvozno orijentira prema Srednjoj Europi, da na cijelom području dođe do stišavanja emigracijskih procesa. Od tog vremena nastupa industrijalizacija, urbanizacija i izmjena socijalne sredine u selu i u gradu. Kada je u razdoblju između 1960. i 1970. izgrađena jadranska turistička cesta, došlo je do treće izmjene gospodarske strukture, jer je na scenu suvremenoga gospodarstva došao turizam kao faktor promjene, napose priobalnih područja, kao novi izvor prihoda i kao nova investicija koja se odrazila u svim sferama gospodarskog i socijalnog života ovih područja.

Bila su to tri velika povijesna događaja čije značenje počiva na prometnom povezivanju Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom. Značenje prometa u razvoju južnih područja Hrvatske još nije primjereno vrednovano, pa o tome postoji vrlo malo pisane riječi. Ono što u kontekstu ovoga članka ima veliko značenje jest da su promjene u gospodarskom i kulturnom životu područja nastajale s prometom koji je povezivao Dalmaciju s Hrvatskom.

Istina je da ta tri povijesna prometna pravca i danas postoje, ali su se do te mjere promijenile potrebe u prometu da je njihovo značenje vrlo malo, kao što je i funkcija njihova prometnog povezivanja sa sjevernim dijelom Hrvatske neznatna. Ponovno smo pred pragom ograničenja razvoja ovih prostora, ponovno se na ovom području pojavljuju svi oni problemi s kojima smo se kroz povijest suočavali i ponovno postavljamo političko pitanje prometne, gospodarske i političke integracije Dalmacije sa sjevernim prostorima Hrvatske.

U budućnost bez prevare. U prometnom povezivanju Zagreba i Dalmacije postoje samo dva rješenja: brza cesta Karlovac-Dalmacija i rekonstruirana željeznica Split-Zagreb. Svi ostali prometni pravci u funkciji su ukupne regionalne povezanosti. Bez prometa nema turizma, bez prometa nema luka, bez prometa nema reindustrijalizacije, bez prometa ostaje samo bijeda, propadanje i emigracija.

Prometni pravci koji su na relaciji Zagreb — Dalmacija, još nemaju cjelovitu ekonomsku satisfakciju, zbog koje se inače prometni pravci rade, ali s gledišta nacionalnih interesa to su ponajprije nacionalni prometni pravci čija je ekonomska opravdanost od drugorazrednog značaja. Zbog toga, nimalo sporedna kriterija, ti prometni pravci trebaju prolaziti samo kroz nacionalni teritorij, te poput riblje kosti aktivirati regionalne prostore u cijeloj duljini svoga prostiranja. Svaki drugi pravac, kao i onaj kroz susjednu državu, za Dalmaciju je golema tehnička, ekonomska i politička prevara.

U ovome vremenu transparentnosti znanja, tehnologije i resursa, promet ostaje ne samo temeljna infrastruktura nego i struktura koja ima snagu pokretača koja se u suvremenim teorijama razvoja naziva agens ili pol-rasta. To je ona snaga koja potiče razvoj i u njemu stvara mogućnosti različitosti i brzih promjena. Promet je naša nada i budućnost.