Urota protiv knjige

Treba li Splitu uopće knjiga? Dobronamjerni, ili oni naivni (a takvi su obično i jedno i drugo), smatrali bi to samo uobičajenom stilskom bravurom, retoričkim pitanjem na koje se unaprijed zna i odgovor.

Međutim, u Splitu, nije baš tako. Dalmatinska metropola, barem što se knjige tiče, odavno više nema što tražiti na kulturnim stranicama listova ili časopisa, odnosno, nakladništvo i briga o knjizi uporno i trajno zamiru.

Kazat će netko — ima još u Splitu nakladnika, ima autora, ima knjižara i knjižnica...

Što se nakladnika tiče, knjiga osta na »dva ili tri slova« što pokušavaju preživjeti opću krizu, a posebno onu još težu, nakladničku. Istina, relativno se dobro drži splitski Književni krug, ali koga u ovoj čudnoj zemlji zanima Marulianum, ozbiljne studije, rasprave ili reprinti kapitalnih djela hrvatske književnosti i povijesti? I, što nije manje važno, pregaoci Književnog kruga godinama imaju zavidne nakladničke planove, koje čak postupno i ostvaruju, ali nemaju nikakva smisla (interesa?) za komercijalno osmišljavanje i ozbiljniji prodor na tržište knjiga. Zapravo, u eri stalnoga nakladništva u Splitu vrijedna skupina kulturnjaka i znanstvenika njeguje svojevrsno kabinetsko nakladništvo. Samozadovoljni sami sobom i svojim knjigama.

Druga dva »svjetla u tmini«, ili možda tek voštanice na buri, jesu dva mala nakladnika (Marjan-knjiga i Laus), pri čemu se jedan zadovoljava rijetkim bestselerima što u Hrvatskoj znači 1 500 do 2 000 prodanih primjeraka, a drugi vrijednim izdanjima čije su naklade premalene za ozbiljni razgovor o nakladništvu.

Sve ostalo, zajedno sa splitskom (neobičnom) Maticom hrvatskom, nekadašnjim Logosom (gdje li su ona vremena pretiska Palače Roberta Adama ili brojnih biblioteka?) i drugima, stane u omanju uskršnju košaricu, s dotiranim pjesmuljcima ili ponekim unaprijed financiranim udžbenikom.

To je — splitsko nakladništvo.

Autora vjerojatno, pa i sigurno, ima, ali što je autor i njegov rukopis — bez korica knjige? Tek nagovještaj, mogućnost ili nada. Obećanje?

Knjižarska mreža uglavnom je upropaštena. Iskustva hrvatske privatizacije ostavila su neizbrisiv pogubni pečat na čitavo hrvatsko gospodarstvo, ali zašto je baš knjižarstvo toliko stradalo u toj svojevrsnoj elementarnoj nepogodi (od milja zvanoj pretvorba), teško je odgonetnuti. Splitski knjižar Naprijed, privatiziran i rascjepkan, rasprodavši svoje lokale, nema nikakva značenja u knjižarstvu, nego tek dobro opskrbljene papirnice.

Nekada gotovo kultna knjižara Mladosti na Voćnom trgu (zapravo Trgu braće Radić) slijedila je sudbinu cijele Mladosti, pa kada se tome još pridoda neizvjesnost zbog sukoba s HAZU, u čijim se prostorijama nalazi, teško je reći kako će dugo trebati da Blaž (dugogodišnji voditelj knjižare) ponovno postane ono što je nekada značio u Splitu.

Logos ima izbor, ali nema politiku, osim najbolje ponude školskih knjiga u gradu. Marjan-knjiga pokušava permanentnim »sajmom knjiga« (prvo u Etnografskom muzeju, ptoom u Multimedijalnom centru — Staroj bolnici) i popustima konkurirati svima, pa i vlastitoj knjižari.

Ugled je stekla knjižara »Kod sv. Frane« splitskoga Verbuma, koja nudi političko-povijesna i vjerska izdanja.

Zraka sunca nova je knjižara Morpurgo, koja pokušava oživiti tradiciju prvoga (i najuglednijeg svih vremena) splitskog knjižara na istom mjestu, na vrhu legendarne Pjace, no sve su to samo počeci obnavljanja časne tradicije.

Prateći sudbinu knjige, neizbježno dospijevamo do najcrnje točke splitske kulture, koja nekako uspijeva preživjeti ovo nadasve čudno gospodarsko čudo. Riječ je o knjižnicama, bibliotekama.

Treba li Splitu uopće — knjižnica?

Ono što se u knjižnicama u Splitu zbiva zapravo je ruganje zdravoj pameti, pljuvanje po kulturi i osveta polupismenih političara pismenosti i knjizi.

I te riječi uopće nisu pretjerivanje. Dapače, sve je rečeno preblago i odveć sterilno, jer je dijagnoza još gora, a stanje katastrofalno.

Teško se odlučiti što odabrati prvo — Gradsku ili Sveučilišnu knjižnicu. Iako je to sasvim svejedno, jer je stanje u obje ustanove, njihova neizvjesna budućnost i opća društvena nebriga pljuska splitskoj kulturnoj javnosti, djeci, studentima i svima koji su toliko pismeni da osjećaju potrebu i želju da ponekad posegnu za knjigom u nekoj javnoj biblioteci.

Zahvaljujući generacijama političara, ali i brojnih kulturnih i javnih radnika kojima do javnih probitaka uopće nje bilo stalo u posljednjim desetljećima, Split nema odgovarajuće zgrade ni za jednu ni za drugu knjižnicu.

Najnoviji skandal zbio se uoči dolaska Pape u Split, kada je neodgovorni gradonačelnik (kojemu je bliža disciplina skakanja iz stranke u stranku negoli knjiga) olako darovao zgradu nekadašnje biskupove palače Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, usput bacajući na ulicu (doslovno: na ulicu!) nekoliko kulturnih i znanstvenih ustanova, a među njima i Gradsku knjižnicu s čitaonicom. I to je učinio posljednjega (doslovno: posljednjeg!) dana svoga mandata, ne vodeći računa o stvarnim potrebama i prioritetima kulturnog Splita.

I danas su knjige te raseljene knjižnice u kutijama, ili bez njih, spremljene po skladištima, neuporabljive i nekorisne, a Splićani osuđeni na još jednu apstinenciju, apstinenciju od posuđivanja i čitanja knjiga. Dakako, uz to ide i otužna priča o nedostatku novca za redovit rad, sporadična nabava knjiga, a da se i ne govori o izgradnji nove zgrade te knjižnice.

A kada je o zgradi riječ, tada je sudbina Sveučilišne (nekad Naučne) knjižnice jednaka, ako ne i gora. Dok bi se za Gradsku knjižnicu moglo još (uvjetno) i kazati kako su njezini članovi čitatelji, dokoni ljudi, iako se to za učenike kojima je lektira nužna ne bi moglo kazati, Sveučilišna knjižnica ključna je karika u kulturnom, sveučilišnom i znanstvenom središtu kakav bi Split morao biti ako želi imati sveučilište, profesore, studente, znanost i kulturu.

Današnja zgrada Sveučilišne knjižnice je zapuštena, premalena, bez odgovarajućih spremišta i čitaonica, pretrpana knjigama i paketima knjiga koje su nedostupne korisnicima. Vrijedan knjižni fond i na taj je način — beskoristan.

Uzaludni su bili svi napori knjižničara, ne vrijede ni apeli kulturne javnosti, jalovo je sve što se pokušava učiniti, jer u Splitu nema ni interesa ni volje da se bilo što učini. Iluzija je sanjati o novoj zgradi, jer novca nema, ali se ne čini ni ono najnužnije kako bi se poboljšalo sadašnje stanje, da se nađu privremena rješenja, da se omogući knjižnici da ispunjava svoju osnovnu zadaću, a to je da bude knjižnica, a ne beskorisno skladište knjiga.

Nema tome davno da je skupina javnih radnika (Ivan Bilić, tada još prorektor Sveučilišta, Nenad Cambi i pisac ovih redaka) organizirala i Odbor za izgradnju (ili dogradnju) Sveučilišne knjižnice, tražeći da se barem prokopa (i ukopa) u susjednom Đ ardinu (parku) odgovarajuće spremište za knjige, ali je akcija zaustavljena jer su političari (čak i oni vezani uz Knjižnicu) zagovarali »rješenja u institucijama sistema«, što se pokazalo potpunim i kobnim promašajem, jer se izgubilo dragocjeno vrijeme, a gospodarstvo u Splitu i Dalmaciji u međuvremenu je posve propalo.

I tako je krug nebrige i neodgovornosti zatvoren. Siromašni gradski proračun pokazuje kroničnu nebrigu za knjigu, još manje novca ima za knjižnice, a da se o financiranju nekih kapitalnih izdanja uopće i ne govori. Čak i ono što Književni krug dobije tek je kap u moru prema potrebama dalmatinske metropole, sveučilišnoga grada, kulturnog središta na jadranskoj obali. Riječ je o pravoj, smišljenoj i opasnoj uroti. Uroti protiv knjige.

Uostalom, što će knjiga ljudima? Ima li uopće smisla zamarati se s tim papirima, k tome još nečistim, ispisanim? Tko još vjeruje u floskulu da je »knjiga najbolji čovjekov prijatelj«, kada su to, u ovim prostorima, sada i ovdje, zapravo, mito i korupcija, zar ne?