Svaki grad želi imati sve

Nedavno imenovana ministrica znanosti i tehnologije dr. Milena Žic-Fuchs podupiranjem ideje o osnivanju splitskih humanističkih studija za svoga gostovanja u Splitu — dodavši pri tome, što Splićani u svojoj euforiji lako zaboravljaju, da planovi i program moraju proći zakonski postupak. Zapalila je fitilj na bačvi baruta koja već gotovo godinu dana opterećuje zadarsko-splitske odnose, to jest, otkako se pojavila ideja o osnivanju Fakulteta humanističkih znanosti u Splitu. Pomalo je čudno da je baš visoko školstvo kamen razdora u odnosima između bivšeg i današnjeg središta Dalmacije, između kojih ljubav nikad nije cvjetala, no razmirnice su se stišale tijekom rata. Doduše, Zadrani će vam spremno reći kako Splićani već desetljećima sanjaju o tome da im preotmu Filozofski fakultet, pa ipak, iznenađuje da je baš akademsko obrazovanje raspirilo lokalpatriotske strasti, do te mjere da su arhimedovskom zakonitošću počele istiskivati razbor iz rasprava o tom problemu. Čak su i političke stranke počele pucati po lokalpatriotskoj osnovi, te je zadarski SDP predložio zadarskom Filozofskom fakultetu da prekine veze sa Sveučilištem u Splitu nakon što je Sveučilište pokrenulo registriranje katedri za engleski i kroatistiku u Splitu. Uz malo pretjerivanja moglo bi se reći kako bi na izborima u dva grada najviše izgleda imali oni koji bi osnovali Stranku Zadrana, odnosno Stranku Splićana.

Recimo odmah da je onomu tko nije bio u ta dva grada, posebice u Zadru, u kojem vlada prava panika pred mogućnošću gubitka Fakulteta. Intenzitet napetosti praktički nemoguće predočiti. No, mi ćemo se radje usredotočiti na neka zanimljiva pitanja koja otvaraju spomenuti događaji, a koja dosad nisu bila jasno postavljena. Prema nekima korist iz sukoba najviše izvlači HDZ, tako što provjerenim načinom »podijeli pa vladaj« destabilizira oporbu svađajući je na mjesnoj osnovi. Prema nekima pak vladajuća stranka, kojoj na izborima najviše daju glasova neobrazovani i ruralni žitelji Lijepe naše, osnivanjem niza nepotrebnih studija slabi krvnu sliku visokoškolskog nastavnog kadra, odnosno, planski uništava visoko obrazovanje, prema načelu »što manje znate, prije ćete za nas glasovati«. Međutim, bit će da ovdje ipak nije riječ o tome. Prema reakcijama zadarskog HDZ-a, koji je na nož dočekao izjavu ministrice, stječe se dojam da su se u ovom slučaju stvari otele nadzoru. Provincija se još jednom pokazala kao nestabilna, heretična zona u kojoj partijski posluh najprije počinje pucati. Također, teško je vjerovati da bi se vladajuća stranka, kojoj je Zadar posljednja gradska utvrda u Dalmaciji, odužila svojim stranačkim kolegama i zadarskim biračima tako što bi oporbenom Splitu išla niz dlaku.

Sukob Zadra i Splita možda je iduća faza u socio-kulturalnoj degradaciji hrvatskog društva, koje u situaciji općega siromaštva i tvrdog birokratskog centralizma prelazi u kampanilistički prkosnu samodostatnost. Splićanima je na primjer psihološki gledano put do Zadra gotovo jednako dalek kao i put do Rijeke. Također, ni Split ni Zadar (koji poput svoga takmaca priželjkuje postati sveučilišni grad) ne pokazuju ni najmanju volju za decentralizacijom svojih katedri, primjerice, da se neka od njih dislocira u Šibenik ili Trogir, te da se tako postepeno institucionalno umreži. Dapače, proces je upravo suprotan, grad mora imati sve. Kad su splitskoj Umjetničkoj akademiji nakon izbacivanja iz Biskupove palače u povodu papina dolaska Kaštelani ponudili prostor za smještaj, oni su to s indignacijom odbili, pretpostavljajući neurotičnu gradsku vrevu malomišćanskoj tišini.

Umnožavanje studija slabi njihovu stručnost

Iako su prigovori koje Zadrani upućuju osnivanju splitskih studija zapravo racionalizacija straha pred gubitkom dijela studenata i profesora, oni nisu neutemeljeni. Splićani bi dobro učinili kad bi ih i sami razmotrili. Prvi bi bio: koliko ima smisla u maloj zemlji kao što je Hrvatska umnožavati toliko sličnih studija? Matematičkom preciznošću može se dokazati da će time, barem u prvoj fazi, dok načelo konkurencije ne pomete neke fakultete, doći do slabljenja, da ne kažemo obezvređivanja razine sveučilišnih predavača. Također smatram da je ozbiljan prigovor koliko ima smisla poticati osnivanje fakulteta koji će proizvoditi jošveći broj diplomanata iz društvenih znanosti, u situaciji koja je za njih potpuno besperspektivna? Kad bi zagrebački i zadarski filozofski fakultet za idućih deset godina stavili ključ u bravu, teško da bi se i polovica današnjih nezaposlenika s njihovim diplomama u međuvremenu zaposlila. Nadalje, kao snažan prigovor doimlje se pitanje: ako u Splitu vlada kronična kriza smještaja i funkcioniranja kulturnih ustanova, na osnovi čega se Splićani smiju nadati da će u pitanju studija humanističkih znanosti sve ići glatko?

Zanimljivo je da sami Splićani ne zahtijevaju od političara, koji im velikodušno jamče prostor i novac, da budu konkretniji. Jer nitko nije vidio da se u međuvremenu uređuju predavaonice ili priprema biblioteka, iako je doministar Mandić izjavio kako bi se već na jesen moglo započeti s predavanjima na nekoj od željenih katedri. Doduše, u međuvremenu se pokazalo da se Mandiću (kojemu Zadrani zamjeraju umnožavanje funkcija, jer je predsjednik Upravnog vijeća Splitskog sveučilišta i doministar za visoko obrazovanje) ne može vjerovati kada je riječ o rokovima — tako je rekao kako bi se Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje trebalo očitovati o splitskoj inicijativi za osnivanje katedri za engleski i kroatistiku 14. travnja, što je predsjednik Vijeća akademik Slaven Barožić demantirao. Također, nitko ne radi ozbiljno na tome da se nađu stanovi kojima bi se privukli predavači iz Zagreba koji imaju doktorat, ali su bez zaposlenja u svojoj struci. Što sve baca razumnu sumnju na to koliko u Splitu najbolji ljudi, u najboljoj namjeri i s najboljim zamislima pristupaju operacionalizaciji ideje o humanističkim studijima.

S druge strane, u situaciji kad Rijeka ima Filozofski fakultet, koji namjerava popuniti svim odsjecima, kad Pula ima četiri odsjeka (zanimljivo je da između ta dva grada nema nesporazuma o tom pitanju), u situaciji kad ministrica u Dubrovniku izražava nadu da će taj grad postati internacionalno sveučilišno središte, u situaciji kad Soros iskazuje financijsku spremnost da podupre osnivanje novih katedri sa četverogodišnjim programom na koje će se moći pozivati međunarodni profesori; dakle, u svoj toj situaciji nicanja fakulteta kao gljiva poslije kiše nema nikakva logičkog, a čini se ni zakonskoga razloga zbog kojeg to ne bi poželio i Split. U takvoj situaciji njegova je želja legitimna, a Zadrani, koji snuju sveučilište, teško da u tom smislu imaju moralno pravo prigovora. Ipak, drugo je pitanje, kako rekosmo, koliko to visokoškolsko nabujalo »gljivarstvo« ima smisla i tko će se na kraju najesti ludih gljiva. No, jedan drugi problem čini se zanimljivim.

Dakle, u situaciji kad svatko želi fakultet, očekivati neki altruizam od Splićana, po kojem bi se oni odrekli tog prava, malo je, poznavajući ljudsku ćud, besmislemo. S druge strane, možda princip konkurencije, gledano sa stajališta nacionalnoga visokoškolstva, dakle ne s mjesnoga stanovništva, dugoročno nije loše rješenje. No, opći i pojedinačni interesi nisu uvijek istovjetni. Ono što može izgledati dobro s nekog općehrvatskog interesa ne mora biti nimalo dobro Zadranima, koji mogućnost otvaranja splitskih odsjeka doživljavaju kao propast svoga fakulteta, strahujući da će im broj studenata drastično opasti. Zadar ima najjaču Znanstvenu knjižnicu poslije Zagreba, najjači Povijesni arhiv, odnedavno ima i najopremljeniju Gradsku knjižnicu. No u smislu kulturnih događanja, osim ljeti potpuno je mrtvilo. U posljednja četiri mjeseca u gradu su otvorene samo dvije likovne izložbe.

Međutim, ono što se mora znati jest da je Filozofski fakultet, premda je oduvijek bio više otok negoli integralni dio grada, jedno od posljednjih uporišta urbaniteta Zadra, koji je u ovom ratu doživio naglu promjenu socijalne strukture stanovništva i u kojemu ljudi sa sela okreću glavninu kapitala i nerijetko vode glavne gradske poslove. Izgubi li Zadar Fakultet, sama nada u njegov kulturni oporavak bit će doveden u pitanje. Zadrani u razgovorima o toj temi mogu djelovati patetično, ali teško je ostati hladan kad se poznaje njihovo stanje. Splićani bi morali biti svjesni, ukoliko žele pogledati istini u oči, da je posve bezosjećajno Zadranima u ovakvoj situaciji ugroziti Fakultet. Jer bez obzira kolika želja Splićana za fakultetom bila legitimna, bez određene doze bešćutnosti tu želju nije moguće provesti u djelo.