Razapet između Dioklecijanove palače i Hajdukova stadiona

Za ispravan prikaz i točnu ocjenu ovoga, u mnogome kontroverznoga grada, jednako pretjerano hvaljena kao i pretjerano osuđivana bile bi potrebne iscrpne znanstvene analize političkog, socijalnog, ekonomskog, kulturnog i umjetničkog područja. Stoga se u ovoj prigodi može pružiti tek kratko, nedovoljno dokumentirano i ponajprije osobno gledište. Ako Split i nije grad slučaj, kako se često naziva, on je svakako poseban i s raznih motrišta zanimljiv urbanistički i društveni fenomen, vrijedan pozornosti i prosudbe.

Grad je Split uvijek bio, i danas ostao, razapet između dva suprotna pola: između velebne Dioklecijanove palače i jednako velebna Hajdukova stadiona, ali i između jedinstvenoga hrvatskog spjeva, Marulićeve Judite, i jedinstvene hrvatske scenske operete, Tijardovićeve Male Floramy. U širem je svijetu prevladavao prvi pokazatelj, a u užem, mjesnom, ali i nacionalnom, drugi.

Još u srednjem vijeku žalio se povjesničar europske slave arhiđakon Toma na mnoge slabosti sugrađana; u doba cvata renesanse žalio se Marko Marulić na splitske kicoše koje privlači tek šetnja trgom, pjevanje i svirka leutima i poroci umjesto vrlina; u prosvjetiteljskom osamnaestom stoljeću žalio se pjesnik Jerolim Kavanjin na splitsku vlastelu i pučane koji šetaju trgom i brinu se tek o odijevanju poput »ženetina«; a don Frane Bulić je u ovome stoljeću parafrazirao talijansku kritiku: »Štete koje Rimu nisu učinili Barbari, učinili su Barberini, a što nisu učinili Barberini, učinili su za Split Spalatini.«

S druge pak strane Splićani još u srednjem vijeku imaju društveno i pravno razvijenu komunu sa statutom, što je u to doba nepoznanica u najvećem dijelu Europe; oni se od pradavnih vremena diče bogatom kulturnom i društvenom tradicijom; u njihovoj je sredini začeta hrvatska književnost Marka Marulića, znanost Markantuna Dominisa, glazba Ivana Lukačića i Julija Bajamontija; u tome gradu djeluju u osamnaestom stoljeću učena Ilirska akademija i napredna Gospodarska akademija; u njihovu se krugu začeo i razvio hrvatski narodni preporod; u toj su sredini djelovali istaknuti umjetnici od srednjovjekovnog Andrije Buvine, renesansnoga Jurja Dalmatinca, a i najistaknutiji hrvatski umjetnici novijega doba s Ivanom Meštrovićem i Emanuelom Vidovićem na čelu; tu su djelovali prvi hrvatski konzervator starina Vicko Andrić i hrvatski arheolog svjetskoga glasa Frane Bulić.

Neki narodi, pa i oni maleni poput našega, žele sebe i druge uvjeriti u samoizvornost svoje prošlosti i svoje kulture, odričući se svakoga stranog utjecaja, bilo negativnog, bilo pozitivnog. Tako se i danas u nas gaji ideja o samostalnosti stare hrvatske države i autohtonosti starohrvatske umjetnosti.

Uvjerenja sam pak da su civilizacije, kulture i umjetnosti cvale napose ondje gdje su postojali međusobni utjecaji, pogotovu oni iz razvijenijih i kulturnijih sredina na nerazvijenije. Dovoljno je pogledati gdje su se od davnina u Hrvatskoj razvili gradovi i civilizacije i kulture u njima. To su Osijek, Zagreb, Varaždin, Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik — dakle isključivo u perifernim krajevima naše zemlje, gdje su na njih mogle utjecati kulture razvijenijih susjednih zemalja i njihovih središta. Politički, kulturni i umjetnički procvat duguje ranosrednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo plodnim vezama sa susjednim razvijenim kulturama Franačke, Bizanta i kršćanstva iz Rima. Čak se i hrvatski narodni preporod u sjevernoj Hrvatskoj začeo među slavenskim studentima u Beču, a u Dalmaciji pod utjecajem talijanskoga Risorgimenta u krugu naših studenata u Padovi. Razvijena umjetnost u Dalmaciji u srednjem vijeku, u renesansi i dalje, mogla se razviti samo pod plodnim utjecajem umjetnosti gradova na Apeninskom poluotoku, a zatim im i uzvratiti djelovanjem naših umjetnika u njihovim sredinama. Moderne hrvatske umjetnosti ne bi bilo bez plodnih utjecaja Münchena i Pariza.

Dugotrajni turski ratovi i izoliranost od tih plodonosnih vanjskih utjecaja objašnjavaju nam stoljetnu izoliranost i zaostalost središnjih hrvatskih pokrajina, u kojima se stoljećima nije razvio čak ni jedan istaknutiji grad.

Međutim, postupni priljev tog unutrašnjeg, u Dalmaciji zagorskoga, brđanskog žiteljstva, ranije prebjegâ pred Turcima, a poslije prebjegâ od zaostalosti i bijede, pozitivno je djelovao na fizičko osvježenje gradskog stanovništva, sve dok su se ti doseljenici mogli i željeli urbanizirati i prilagođavati urbanoj kulturi i civilizaciji.

Međutim, nagli, brojčano neprirodan priljev ruralnoga stanovništva u gradove, potaknut donedavnim socijalističkim usmjerenjem proletarizacije seljaštva, stvorio je u tim gradovima nesavladive i danas neriješene probleme.

Grad je Split imao u razdoblju između dva svjetska rata dvadeset do četrdeset tisuća stanovnika. Na kraju toga razdoblja premašio je broj od dvjesto tisuća stanovnika, što je, uz Skopje, bio najveći priljev u neki grad bivše države. I dok su se prije ruralne pridošlice nastojale i uspijevale prilagoditi razvijenijoj urbanoj sredini i prihvatiti ne samo njezinu civilizaciju nego i kulturu, u tom naglom priljevu iz gospodarski, civilizacijski i kulturno potpuno zaostalih zagorskih predjela novi došljaci uglavnom nisu bili skloni prihvaćanju pozitivnih urbanih tekovina, nego su, štoviše, brojčanom nadmoći gradu umnogome nametnuli seoske osobine i utisnuli ruralni pečat. Političke prilike, kako one nedavne, a tako i današnje, tome su uvelike pridonosile. Jedini je urbani sadržaj kojemu su se pridošlice u Splitu brzo prilagodile nogomet, donekle i ostale natjecateljske sportske priredbe, a mladež kafićima, diskotekama, nažalost i drogi. Čak se i karakter sporta bitno promijenio. Prije su se sportom bavili gotovo svi građani. Na stotinama ledina, kojih je bilo posvuda u gradu i oko njega, tukao se balun (ili barem krpaš), dok se danas sport sveo samo na onaj profesionalni, natjecateljski, a građani su se od igrača pretvorili u navijače.

Umjesto negdašnje usklađene dvojnosti zabavnoga, mediteranski vedrog, pomalo površnog Splita, i onog drugog, obrazovanijeg, ozbiljnijeg, stvaralačkog, s gajenjem kulturnih tradicija i veza sa suvremenim naprednim tijekovima u svijetu, prvi je prevladao, a umnogome i svladao drugi. Ne samo šire građanstvo nego i osobe na političkim, društvenim i gospodarskim položajima bitno su takvim životnim i duhovnim nazorom pridonosili popularizaciji, ali i snižavanju razine kulturnoga života u gradu. Dok je nekoć i splitski obrtnik nastojao steći neke pozitivne urbane vrijednosti, dok je barem sudjelovao u raznim kulturnim, amaterskim, glazbenim, pjevačkim i sličnim društvima, danas se slobodno vrijeme svodi uglavnom na nogomet, kafić i pasivno sjedenje pred televizorom. Dovoljno je pogledati kućne knjižnice gradskih intelektualaca, inženjera, liječnika, gospodarstvenika, izbor njihovih gramofonskih ploča ili kaseta, njihov posjet kazališnih predstava ili koncerata, da se ustanovi porazna razina i sveučilišno obrazovane gradske inteligencije. Ali utakmica na Hajdukovom igralištu sve će Splićane ujediniti, kao i komentari nakon nje, kojima će i mjesne ili nacionalne novine i lokalni televizijski programi biti ispunjeni mnogostruko više negoli vijestima i problemima iz kulture.

To su uglavnom pojave zajedničke svim našim gradovima, ali u Splitu i u drugim južnim gradovima posebno dolaze do izražaja.

Pri svemu tome javlja se dvojba: spustiti čitavu kulturu na razinu većine građana, ili opću razinu većine građana nastojati podići na nešto višu? Podilazeći većini, političke i ostale odlučujuće društvene strukture redovito biraju prvo rješenje.

Posljedica je svega toga — možda osobito u Splitu — sadašnje kritično stanje urbanog života i općega kulturnog stanja.

Nesreća koju je grad Split, uza mnoge druge, naslijedio, svakako je pogrešno usmjerenje njegova gospodarstva gotovo isključivo na tešku, i slabo rentabilnu industriju koja onečišćuje okoliš: brodogradilište, željezara, tvornice cementa, tvornica plastičnih proizvoda, umjesto na razvijeniju laku industriju, manje pogone, a naročito na uslužne djelatnosti. Usredotočenost gotovo svih upravnih, gospodarskih, znanstvenih, kulturnih i ostalih djelatnosti u metropoli (što u ostalom kulturnom svijetu nije uobičajeno) uskratila je mogućnosti zaposlenja intelektualnih radnih snaga u gradu, pa sposobniji nakon završenoga višeg školovanja, odlaze u Zagreb ili, sve više, u inozemstvo. Split je tek nedavno dobio davno željenu Umjetničku akademiju, ali Marulićev grad još nema fakulteta humanističkog usmjerenja.

Žalostan je zaključak da je velik dio znanstvenih, kulturnih i prosvjetnih zgrada u gradu podignut još u doba austrijske uprave, prije gotovo stotinu godina.

Naslijedili smo tragično stanje smještaja ili potpun nedostatak kulturnih ustanova u gradu, a i rijetka izvedena ili predložena rješenja ne obećavaju mnogo.

Da nabrojim samo žalosnu situaciju kulturnih ustanova: kazalište je, srećom, obnovljeno (zahvaljujući tek kampanjski Mediteranskim igrama), ali su ovom južnjačkom gradu, tradicionalno naklonjenu scenskim i glazbenim priredbama, nužni jedno manje dramsko kazalište, veće otvoreno stalno ljetno kazalište, koncertna dvorana, kino-kazalište (koje može donekle spasiti krizu kinematografa). Davno sagrađeni Omladinski dom s polivalentnim scenskim i ostalim prostorima već je desetak godina napušten i prepušten propadanju. Neki se fakulteti prisilno sele iz jednih u druge nepogodne prostore. Muzeji i galerije, koji bi morali biti dika i glavna privlačnost poviješću, kulturom i umjetnošću bogata grada, u kritičnoj su situaciji, neki jedinstveni fundusi fizički su ugroženi. Folklornom građom bogati Etnografski muzej u najgorem je stanju, u najnepogodnijim prostorima, a njegov predviđeni smještaj unutar Dioklecijanove palače, a ne u sklopu jednog od pučkih gradskih predgrađa, smatram neprikladnim. Jednako ne mogu shvatiti apsurdan plan smještaja bogate Znanstvene knjižnice u nasip mletačkog bastiona (koji će se i sam na taj način spomenički degradirati jer je za taj tip utvrde karakterističan nasip, a ne tek njegova vanjska kamena obloga). Stara gradska bolnica, koja je nametljivo pretvorena u Muzej revolucije, a koja bi čitava idealno poslužila smještaju Galerije umjetnina (danas u stambenoj zgradi), namjenjivana je većem broju ustanova (danas čak i vjenčaonici). Jednako bi se i tvrđavom Gripe, idealnom za u njoj već smješten Povijesni arhiv, htjelo riješiti goruće pitanje većega broja kulturnih ustanova, pa tako ona ni jednoj neće moći u potpunosti udovoljiti. Nekad privlačan i za promicanje naše jadranske političke i kulturne tradicije važan Pomorski muzej nerazumno je likvidiran te darovan potpuno nepotrebnom režimskom Vojnopomorskom muzeju (koji se, da apsurd bude veći, zajedno s brodom u dvorištu, nalazi na brijegu, umjesto na obali). Po mome se sudu, tamo gdje se nešto i postiglo, mnogo griješilo zbog ambicija, odlučivanja i rada pojedinaca, bez nužne stručne suradnje (tipična splitska crta!), pa se u istraživanjima, restauraciji i revitalizaciji Dioklecijanove palače učinilo i mnogo sudbonosne štete; jedinstvena Papalićeva palača nestručno je obnovljena, a Muzej grada u njoj ne prikazuje prošlost grada nego tek pojedine privlačne predmete; obnova i najposjećenije splitske umjetničke ustanove, Galerije Meštrović, pružila je vrlo privlačnu postavu, ali nedovoljno stručnu, a usto je zgradi oduzela značaj umjetnikova doma.

U gradu nekoć bujan likovni život gotovo je potpuno zamro. Čak je i jedini donekle pogodni javni izložbeni prostor HDLU-a pretvoren u stalnu izložbu školjki, pa grad više nema ni jedne imalo prikladne izložbene dvorane. Inače, mjesni tisak donekle posvećuje pozornost kazališnom, glazbenom, filmskom i književnom životu (ni približno koliko natjecateljskom sportu), ali najmanje likovnom životu u gradu, u kojemu životari gotovo stotinu akademskih slikara i kipara. Osim što nemaju nikakvih javnih narudžaba (a privatnih otkupa još i manje zbog krajnje ekonomske oskudice građana), pozornost (kao i rijetki otkupi i narudžbe) uglavnom su usmjereni kiču i nestručnoj likovnoj djelatnosti, ili tek onoj domoljubnog ili religioznog usmjerenja. Stoga je i broj likovnih izložaba u gradu žalosno malen.

Tužna je činjenica što stručnjaci, a pogotovu književnici, arhitekti i likovni djelatnici ne sudjeluju u javnom životu (ni člancima u tisku ni u komisijama koje odlučuju), najčešće stoga što ih nitko ne zove, ali i iz bojazni da se nekomu ne zamjere. Samozvani, privilegirani i diletanti najčešće odlučuju o mnogima za grad bitnim pitanjima.

Glavni današnji problem Splita ipak je njegovo općenito bijedno ekonomsko stanje. Desetak tisuća mladih ljudi šeta gradom ili besposličari po kafićima, godinama uzalud čekajući zaposlenje, a desetak tisuća umirovljenika na granici je bijede. S takvim ekonomskim stanjem i s tako raspoloženim građanstvom ni najbolja gradska uprava danas ne bi mogla mnogo postići.

I to je jedan od razloga da se opći kulturni život grada spušta na širu, ali i znatno nižu razinu, i da »kruha i igara« postaje osnovnim geslom današnjih građana.

Naravno, Split je oduvijek bio grad južnjačke, mediteranske otvorenosti, vedrine, zabave, raspjevanih melodija, satire i karikature, ali i grad razvijene kulture, znanosti i umjetnosti te višega kulturnog života, djelovanja, razonode i rekreacije. Usklađenost tih dvaju oblika života obilježila je povoljno i sretno razdoblje grada. Suvremeno prevladavanje prvoga, a zapostavljanje drugoga, degradira ovaj grad, život i općenitu društvenu i kulturnu razinu njegova stanovništva.