Promjene u obrednom kršćanstvu

Grad Split po mnogočemu je specifična i složena urbana cjelina. Zametak grada čini Dioklecijanova palača, odnosno palača cara-boga, smještena na graničnom području istočnih i zapadnih zemalja Rimskoga Carstva. Split se rađa na dodiru dviju europskih kultura: zapadne rimsko-franačke i istočne bizantske i istodobno biva ishodištem putova iz Mediterana prema Europi i Istoku. To je grad crkvenih sinoda, koji trpi utjecaje u prvom redu kršćanstva (potom katoličanstva), ali i pravoslavlja, islama i židovstva. Grad u kojemu su dolazile do izražaja, sve do naših dana, nerijetke napetosti svetoga i svjetovnoga, crkvene i građanske vlasti.

Istraživanje religioznosti

Motreći spomenutu problematiku s povijesno-religijskog zrenika, valja uočiti kako se Split rađa na istočnoj obali Jadrana, koja pamti nazočnost antičkih, egipatskih, perzijskih, rimskih i staroslavenskih poganskih religija odnosno kultova. Dugotrajnim procesom pokrštavanja i kristijanizacije tih prostora kršćanska religija postaje crvenom niti koja čini višestoljetni religijski, ali i kulturni i civilizacijski kontinuitet života u gradu Splitu i njegovoj okolici. Stoga je razumljivo da nešto više kažemo o sudbini kršćanstva, odnosno katoličanstva u gradu te osobitu pozornost posvetimo usporedbi religioznog života građana u vrijeme komunističkog režima s vremenom ovoga desetljeća, koje obilježavaju korjenite društvene promjene što ruše komunizam i donose demokraciju, višestranačje i tržišno gospodarstvo.

Vrijedi se u ovoj prilici podsjetiti na neke podatke iz popisa stanovništva 1921. i 1931. godine, koji su indikativni za našu temu. Prema popisu stanovništva iz 1921, Split je imao 31549 stanovnika. Od toga broja veliku većinu činili su rimokatolici (30280), slijedili su pravoslavni (984), Židovi (173), muslimani (93), grkokatolici (8) te evangelisti (7). Zanimljivo je spomenuti kako je popis zabilježio svega četiri osobe bez konfesije.

Popis proveden deset godina kasnije govori da je Split narastao na 43711 stanovnika i da je distribucija vjeroispovijedi nešto drukčija. I dalje su najbrojniji rimokatolici (41269), a porastao je i broj ostalih, pa je pravoslavnih sada gotovo dvostruko više (1793), a raste i broj Židova (292), muslimana (100) te evangelika (73). Treba istaći i znatno veći roj neodlučnih građana te onih svrstanih u rubriku »nepoznato« (184).

Nakon Drugog svjetskog rata, dolaskom komunista na vlast, bilježimo velike promjene u religioznom životu grada. Broj stanovnika od 1953. do 1981. imao je visoku stopu rasta od 3,87 posto. Na religiozni život negativno su djelovala dva neposredna procesa: modernizacija, odnosno industrijalizacija i marksistička ideologizacija. Split je bio najhrvatskiji grad u tadašnjoj SR Hrvatskoj, u kojem je živjelo 85 posto Hrvata, ali je imao više od 14 posto stanovništva starijeg od osamdeset godina u članstvu SKH. Tako brojno partijsko članstvo svakako je utjecalo na sužavanje broja religioznih praktikanata.

Istraživanje religioznosti provedeno godine 1984. ukazivalo je kako je proces sekularizacije i dekristijanizacije, intenziviran potkraj četrdesetih i na početku pedesetih godina, uzeo maha u gradu pod Marjanom. Naime, unutar katoličke populacije nije se krstilo po katoličkom obredu dvadeset posto novorođene djece, nije se crkveno sprovodilo trideset posto pokojnika, a crkveno se nije vjenčavalo čak pedeset posto brakova. U osnovnim školama vjeronauk je pohađalo tek svako drugo dijete školske dobi unutar procijenjene populacije religioznih katolika. Zabilježen je i mali broj vjernika koji su prisustvovali nedjeljnim misama (svega 11 posto) i taj je podatak pokazivao kako je dominikalna praksa u Splitu »pala« na razinu one koja je zabilježena u zapadnoeuropskim metropolama, poput Pariza ili Bruxellesa.

Unutar opisanih društvenih i religijskih okolnosti bila je očigledna težnja da se starije religije procjenjuje pristrano. Olako su se davale izjave i ocjene gotovo suprotnih i isključivih vrijednosti, ovisno o tome tko je davao izjave. Po nekima, proces sekularizacije bio je gotovo periferan, dok je po drugima bio posvemašnji i nezaustavljiv. Tako je, s jedne strane, Split po jednima bio izrazito »crven«, a po drugima izrazito »crn« grad. Takvim paušalnim ocjenama pogodovala je činjenica kako nije bilo dovoljno objektivnih i znanstveno utemeljenih socio-religijskih istraživanja koja bi dala zbiljsku sliku stanja.

Spomenute korjenite društvene promjene na početku devedesetih godina dorazile su se i na religiozni život u Splitu. Popis stanovništva iz 1991. pokazuje kako je na užem području grada živjelo oko 76 posto katolika, 10 posto vjernika drugih konfesija i 10 posto ateista. Iako katolici prevladavaju ipak je očigledan pluralitet konfesionalnih uvjerenja i svjetonazora, uz napomenu da je u Splitu ostao gotovo jednak broj ateista i neodlučnih kao i u vrijeme komunizma.

Jedna od važnijih promjena koju je donijela promjena političkoga sustava bio je broj obraćenika na području splitskoga katedralnog dekanata. Tako je u razdoblju od 1990. do 1994. ukupno 2370 građana starijih od osamnaest godina pristupilo činu krštenja i prihvatilo katoličanstvo. Zabilježen je i porast dominikalne prakse u gradu sa 11 na 14 posto, ali se prema novim istraživanjima čini da se taj broj stabilizirao i da se ne bilježi novi porast redovitih misara.

Značajan porast crkvenih obreda

Promjena političke i društvene situacije odrazila se i na druge čine religioznosti, odnosno crkvenosti, kao što su krštenja, vjenčanja i sprovodi po katoličkom obredu. Tako se broj sporovoda po kršćanskom obredu popeo na 80 posto, odnosno bio je za 30 posto veći negoli godine 1984. Još veći porast zabilježen je u crkvenim vjenčanjima: prije se u crkvi sklapao svaki drugi brak, a sada se to zbiva u 90 posto slučajeva, a znatno je porastao i broj krštenja, pa se tako danas krsti 80 posto novorođenih.

Dakle, mijenja se ono kršćanstvo koje bismo nazvali obrednim. Takvo kršćanstvo manifestira se u novoj ideološkoj i svjetonazorskoj pripadnosti, a izričaj nalazi u obredima. To možemo nazvati »vezanošću uz Crkvu i crkvenost«. Takve pokazatelje ne možemo smatrati autentičnim pokazateljima kršćanstva i oni nam ne mogu mnogo reći o življenju vjernika u skladu s kršćanskim vrijednostima i vrednovanjima, točnije o kvaliteti religioznosti, za što bi trebalo provesti dublja i složenija istraživanja.

Želimo li zaključiti ovu kratku raspravu o religijskom životu u gradu Splitu, uz osobit osvrt na sadašnje stanje može se kazati kako je u devedesetim godinama došlo do znatnog povećanja broja osoba povezanih s religijom i Crkvom, ali pretpostavljamo da se to zbiva u prvom redu zbog društvenih razloga, a ne iz unutarnjega duhovnog poticanja. Dakle, može se reći kako je religioznost porasla kvantitativno, dok je kvaliteta porasta upitna.

Split će se, usporedno s procesima demokratizacije, daljom pluralizacijom odnosa i razvojem civilnoga društva, suočavati s mnogobrojnim izazovima i promjenama na svim društvenim područjima, pa tako i na području religijskoga života. Mišljenja smo kako će se vjerski život katolika stabilizirati i kako će rast postotaka koji ukazuju na proširenost crkvenosti i obrednih čina stagnirati i u skoroj se budućnosti neće bitnije mijenjati. Naime, dio »pozitivnijih« promjena koje su zahvatile religijski život katolika nakon 1990. može se protumačiti i doživljavanjem religije i vjere kao nečega što je u novim okolnostima društveno poželjno i ideološki podobno, pa je i to jedan od razloga porasta participacije u različitim obredima. Može se stoga proreći da će doći do stagnacije broja katoličkih praktikanata u bližoj budućnosti.

Burnije promjene u religijskom životu grada možemo očekivati ne u središtu religijskog polja, odnosno ne unutar Katoličke crkve i katoličke populacije, nego na njegovim rubovima. Naime, može se predvidjeti snažnije djelovanje manjih vjerskh zajednica i religijskih pokreta kršćanskog i nekršćanskog podrijetla, koje će nastojati pridobiti i katolike i neodlučne građane, kao i one koji sebe smatraju nevjernicima.

Sa sociološkoga stajališta, bit će zanimljivo promatrati kako će dalji procesi modernizacije društva utjecati na različite slojeve vjerničke populacije, primjerice na mlade, i hoće li se njihovi životni stilovi i uvjerenja uklopiti u tradicionalan religijski okvir ili će biti bliži životnim stilovima mlade populacije u zapadnoeuropskim društvima.

U svakom slučaju, religijski život uvijek je podložan mijenama i novim utjecajima, pa će tako i religijsko stanje u Splitu ovisiti o novim društvenim gibanjima. Pritom će se trajno sučeljavati snažna tradicionalna ukorijenjenost religije (u prvom redu katoličanstva) i nova, moderna i postmoderna društvena gibanja, koja vode nestalnosti i pluralizmu na svim područjima društvenoga života.

Ivan Grubišić