Odrasti u Splitu

Još i danas, premda u Zagrebu živim dvostruko dulje nego u Splitu, zna mi se dogoditi, kad me netko upita odakle sam da spontano odgovorim: »Iz Splita«. Ne radi se ni o kakvom otporu prema Zagrebu: Zagreb je grad koji volim i osjećam svojim. Ali Split je dubinski utisnut u moju memoriju kao prirodni zavičaj, kao grad koji me formirao.

Pomisao na Split budi krhotine sjećanja na najranije djetinjstvo provedeno u Teutinoj ulici, tik u zgradu HNK, koja je za nas mulariju iz ulice bila tajanstveni zamak u kojemu se odvijao neki čudesni život. Prozor moje sobe bio je nasuprot (samo nekoliko metara udaljen, kolika je širina uske Teutine ulice) jednom HNK-ovu prozoru, uvijek zatvorenom, iza čijih su se prašnjavih stakala nazirale gomile kostima naguranih na vješalice; vjerojatno se radilo o nekom skladištu kostima. Kad me mama nije puštala na ulicu, na partiju nogometa (»na balun«) koju smo obično igrali s popićima u dvorištu crkve Gospe od zdravlja, ili na ulici ispred ispred starog kina (na čijem će mjestu izniknuti novi kinematograf »Central«), jer da moram pisati zadaću, ili me pak kažnjavala zbog neposluha, satima sam znao gledati kostime, oživljavati likove kojima su oni pripadali i izmišljati priče o tim likovima.

Obožavali smo teatar, pred početak predstave nas nekoliko pišulinaca iz ulice postavilo bi se pred vrata sporednog ulaza iz Teutine, koji je vodio na galeriju, čekali bismo da nas stari šjor Ante pusti mukte u teatar: »Ajde, i da ste bili dobri, nemojte radit pizdarije!« Neke smo predstave gledali i po trideset puta, i nismo baš uvijek bili dobri, znali smo stvarno radit i pizdarije. Ali mene su fascinirale ne samo predstave, nego i tajanstvenost kazališnog prostora za vrijeme proba, pa čak kad je i scena pusta, kad je u golemoj utrobi teatra čudesan mir. Zanimljive su mi bile i probe: »Zašto se režiser uvijek ljuti na glumce, svaki put ih tjera na nešto novo a meni je svaki put baš dobro kako oni rade?«

Split budi sjećanja na staru školu Varoš pod Marjanom (tad se zvala Đ ermano Senjanović), na njezinu bijelu kamenu fasadu; prisjećam se one užasne godine kad sam išao u drugi razred, a moja ulica je bila u ratu protiv Plinarske pa sam morao u školu ići oko čitavog Hajdukova placa, pored rodilišta, a ne najkraćim putem kroz Plinarsku. Jednom sam kasnio u školu pa sam mislio da ću se nekako prošuljati kroz Plinarsku, ali sam bio razotkriven, pa sam u školu došao prepun modrica, potrgane košulje, a bogami i tako ishračkan da sam danima potom uporno sapunom ispirao sa sebe osjećaj poniženja. To me doista sluđivalo, stalno smo bili s nekim u ratu i ja, koji sam strašno volio landrati po tada još nevelikom Splitu s kraja pedesetih, imao sam vraških problema jer sam prečesto sâm zalazio u neprijateljski teritorij.

Prisjećam se i našeg natjecanja tko će prvi otvoriti sezonu kupanja; obično bi to bilo negdje početkom travnja, kad smo nakon škole odlazili u Poljud igrati nogomet, pa bi se onako još vrući od baluna zalijetali u hladno more zapinjući u poljudskom blatnjavom plićaku. Potom bi gomila goluždravih dječačića drhturila na povjetarcu dok se ne osuši, osjećajući se strašno važnima jer su se ove godine okupali prije onih iz II b.

Sjećam se odlazaka u krađe voća (»u trišnje« ili »u praske«), pri čemu sam imao popriličnu količinu moralnih dilema. Kod kuće su mi stalno moralizirali, mama katoličku moralku, a tata, stari partizan, komunističku; imao sam dosta duboko usađen osjećaj kako je krađa grijeh (»Znaš ti sine da smo mi u partizanima prolazili kroz voćnjak, grane su se svijale od voća, mi gladni, a nitko jednu šljivu nije ubrao«). Kako god obrneš u mojoj maloj glavi krađa, pa makar i voća, ozbiljan je moralni prijestup, ali i izdat klapu, ne otić s njima, znači da si najobičnija pizda.

Ipak, očito sam kao klinac znao pokazati nešto pragmatične sklonosti prema sklapanju trulih kompromisa jer sam pronašao formulu koja mi je, mislio sam, omogućavala da ne izdam moralne principe roditelja, a ni klapu: ja bih se obično javio da ću čuvati stražu.

Sjećam se i dramatičnog razdoblja puberteta i adolescencije. Čitao sam tada neviđene količine knjiga, i to mračnu, tešku literaturu: Kafku, Sartrea, Camusa, Becketta... U to vrijeme smo i preselili iz Teutine u Drvarsku ulicu, upisao sam se u realku, Vladimir Nazor kraj pazara. Zapravo je izbor gimnazije bio potpuno pogrešan, ali dobro mi je išla matematika pa mi se činilo da je logičan. Nisam tada još vjerovao da bi književnost, kazalište, film, mogli biti profesijom (to je gušt, a posao je posao, znao je reći moj pokojni otac). Postao sam introvertiran, sve više osjećajući, gotovo bolno neku svoju izdvojenost; ono što je mene duboko zaokupljalo, nije zanimalo nikoga ni u mojem razredu ni u ulici. Vodio sam neku vrstu podvojene egzistencije: klapa iz ulice se zanosila brzim motorima, među njima je bilo dosta onih koji su napustili školu živeći od nekih sitnih mućki; s njima sam ponekad odlazio na utakmice premda me odbijala njihova kolektivna egzaltiranost i brutalnost njihova humora (oni su bili nekakva preteča torcide, odlazili su na utakmice s transparentima i zastavama na dugim štapovima, koji su znali poslužiti i kao oružje u sukobima s navijačima Zvezde, Partizana, pa bogme i Dinama). Uz njih sam naučio igrati poker i tuči se (nikakva plemenita vještina, najbrutalniji razbijački zahvati s gomilom podlosti, protiv svih viteških pravila). S ruljom iz gimnazije moglo se otići povremeno na ples u Podrume (gdje su svirali Delfini ili Batali), pričati o autima (što me nije zanimalo) ili o ženskama (što me jako zanimalo, ali me ljutilo, a povremeno bogami i frustriralo jer je ispadalo da sam ja najneviniji i najneuspješniji u tom društvu).

Svoje interese za literaturu gotovo da sam prikrivao, stidljivo tek ponekome pričajući što me zapravo najviše privlači. Znam da je zasigurno i u mojoj školi bilo još dječaka koje je zanimala umjetnost, ali tada ih naprosto nisam znao naći i prepoznati (u susjednom je razredu recimo bio pjesnik Drago Štambuk), svi smo očito krišom gajili naše interese bojeći se da ne budemo ismijani.

Tih godina sam, preosjetljiv, erotski isfrustriran (u Split je seksualna revolucija stigla sa zakašnjenjem; u mojoj generaciji cure nisu dopuštale ništa više od petinga, ali i za to se trebalo dobro pomučiti) odlučio — uz veliko protivljenje roditelja — da se iz Splita moram maknuti, da me on guši svojim brutalnim kolektivizmom, surovim humorom koji posebno ismijava svakog onog tko teži izdvajanju.

Kasnije u Zagrebu, ulazeći postupno u književne i kulturnjačke krugove, bio sam zapanjen uočivši koliko je Splićana u njima, i kako zapravo većina njih kultivira tip estetike suprotan uobičajenoj predstavi o mediteranskom mentalitetu (umjesto kulta vitalističke energije, pučkog humora, klapske pjesme, među njima su dominirali hermetični pjesnici, ezoterični esejisti, radikalni individualisti). Ma koliko među njima postoji jedan oblik prešutnog prepoznavanja, ponekad i tihe međusobne naklonosti, nikad nema i zemljačke prepletenosti, klanovskog udruživanja. Uostalom, za tako nešto zagrebačkih Splićana je naprosto previše, a većina nas nosi u sebi i otpor prema onom tipu kolektivizma kojim smo bili okruženi u danima našeg odrastanja u »najlipšem gradu na svitu«.

Naravno, u svakome je od nas neka tiha nostalgija prema tom veličanstvenom gradu, prema njegovoj arhitekturi i pejzažima; vremenom se zaboravlja i na okrutni mentalitet njegovih žitelja, kampanilističku skučenost obzora većine njegovih žitelja; iz daljine se bolje uočavaju uzajamna solidarnost, dovitljivost, duhovitost; opaža se da stanovita surovost mentaliteta potiče ljude da ojačaju sebe i da ne gnjave previše druge svojim osjetljivostima. Stoga i oni koji su u stanovitom otporu prema splitskom mentalitetu izgradili svoju individualnost osjećaju Split kao grad koji je presudno formativno utjecao na njih, koji je zauvijek ostao njihov istinski zavičaj.