Od Marula do suvremenosti

Govoriti jezikoslovno o Splitu znači baviti se starim južnočakavskim gradom, prije svega Marulićevim gradom, iako je sasvim očito da je taj naš velikan dobro utemeljen u još starijoj hrvatskoj baštini. Često nazivan ocem hrvatske književnosti, Marul je zadobio danteovsko mjesto, pa je i često uspoređivan s njime. Štoviše, i sâm je to osjetio, kako pokazuje njegovo pismo Jerolimu Ć ipiku iz 1501, gdje je svoju Juditu nazvao djelcem u stihu. »Sačinjeno je na pjesnički način, dođite i pogledajte ga, reći ćete kako i slavenski jezik ima svog Dantea« — kazuje Marul skromno, svečano i ponosno. Usporedbe tih pisaca po srodnosti i sličnosti jasne su i utemeljene, no posebno je zanimljiva usporedba po različitosti među njima. Obojica su pisali i na latinskom i na »pučkom« jeziku, Marulić i talijanski, međutim, Danteov jezik postao je standardnim talijanskim jezikom, dok je hrvatski jezik baš u Marulićevo doba u teškim kušnjama; zbog ratnih nevolja s Turcima prekinut je višestoljetni razvoj hrvatsko-crkvenoslavenskoga amalgama uglavnom čakavske osnovice. To znači da je Marulić progovorio svojom hrvatskom poezijom i prozom upravo u doba kad je čakavština izgubila izglede da bude osnovicom hrvatskoga jezičnog standarda. Marul se u velikoj mjeri oslanja na jezik hrvatske srednjovjekovne književnosti, među ostalim na Lekcionar Bernardina Splićanina, kao i neki drugi naši renesansni pisci, no u autora Judite se u znatnoj mjeri ogleda tadanje splitsko dijalekatno stanje, baš kao što i drugi hrvatski renesansni pisci stiliziraju svoj jezik na temelju vlastitih organskih idioma.

Svakako je nesretna činjenica što nije bilo suđeno da čakavština bude osnovicom hrvatskoga jezičnog standarda, a uz to je svakako vrlo nesretna i činjenica da u svoje doba nije objavljen Marulićev prijevod Od naslidovan'ja Isukarstova glasovitoga Tome Kempenskoga, već izrazito dotjerana proza. Zanimljivo je dodati da se u Splitu u 17. stoljeću javio još jedan Marko Marulić, fra Marko Marulić, autor plača »Navišćen'je muke Isusa Spasitelja našega«.

No zanimljiviji od fra Marka Marulića ovdje nam je Splićanin Aleksandar Komulović (1548-1608), misionar, papinski poslanik i kanonik, a istakao se tiskanim hrvatskim knjigama, osobito pak nastojanjima oko fizionomije hrvatskoga jezika. U jeku katoličke obnove on, iako rođeni čakavac, prelazi u znatnoj mjeri na put štokavljenja, uz to čuva i ponešto od glagoljaške baštine. Lako je moguće da je Komulović utjecao na velikog Bartola Kašića, također čakavca, Pažanina, kako je općenito poznato. Naginjući štokavštini kao jedinstvenom hrvatskom književnom jeziku, ti su autori (i donekle Šime Budinić) začetnici duga procesa konačne standardizacije hrvatskoga jezika, a taj je cilj ostvaren oko godine 1900. Jednom je Komulovićevu djelu naslov Zrcalo od ispovijesti, odakle je u najosnovnijem lako vidljiva fizionomija njegova jezika. Nasuprot Komuloviću, njegov suvremenik Matija Alberti bio je skloniji čakavštini, uz dosta starocrkvenoslavenskih elemenata.

Posebno je zanimljiv pisac Ivan Dražić (1655-1739), jer je slijedio koncepciju književnoga jezika staroga Dubrovnika, također i stil i stih dubrovačkih baroknih pjesnika. Dakle, taj se splitski čakavac, kao i neki drugi čakavci na početku 18. stoljeća, okreće dubrovačkoj štokavskoj baštini, pa je tada već sasvim jasna sudbina čakavštine u hrvatskoj književnosti. Dražić je navijestio uspostavljanje dubrovačke knjige kao središnje nacionalne književne baštine. Pogledajmo kako je pjevao Dražić:

A nje mješte spjeva neka

tvoj MARULO glasoviti,

koji ime vičnijeh vijekâ

svijem krepostim htje dobiti.

Dubrovnikom je bio zanesen i ambiciozniji Jerolim Kavanjin (1643-1714), koji je — slično Dražiću — u opsežnoj Povijesti vanđelskoj miješao dubrovačke i splitske jezične osobine. Doista je istina da je njegov leksik bogat i da je po tom izrazito zanimljiv filolozima.

U pretpreporodno doba mnogim se je pitanjima (npr. bilježenjem narodnih pjesama) bavio Julije Bajamonti (1744-1800), povezan i s Fortisom i s Dubrovčanima, a u novije doba Splićani se uključuju u poznate preporodne i nakonpreporodne događaje.

Dvadeseto stoljeće obilježeno je u hrvatskoj književnosti i pojavom dijalektalne književnosti, a na tom području djeluju i Splićani Marko Uvodić Splićanin, Ivan Kovačić, Ivo Vlahović, Ljubo Plenković, Miljenko Smoje, Ante Cettineo, Tomislav Zuppa, Stjepan Benzon, Tonči Petrasov Marović, Zvonimir Mrkonjić, Ljubo Stipišić Delmata, Đ urđica Ivanišević, Ante Parčina, Sonja Senjanović Peračić i drugi. Razumije se, oni se jezikom služe na različite načine. Sve je njih na neki način najavio rođeni štokavac Tin Ujević u glasovitu marulićevskom »Oproštaju«.

I u sonetu »Petar Zoranić«, posvećenu A. G. Matošu, sjeća se Ujević Marula.

Današnji pak splitski govor nije ni približno čakavski kako je bio nekad, u Marulićevo doba. No poznato je da su već tada Turci bili pred Splitom, a danas je Split pretežno štokavski grad. Kako nam pokazuju istraživanja Thomasa Magnera, Radovana Vidovića i Dunje Jutronić-Tihomirović, tipični se Splićanin služi standardnim jezikom ili njemu bliskim razgovornim jezikom u službenim prilikama i u pisanu jeziku, domaćim govorom (djelomično čakavskim, djelomično štokavskim) u neslužbenim situacijama. Kod refleksa jata reći će se domaće misec, ali i namjeravan s jekavskim kontinuantom jata kao u hrvatskom književnom jeziku; tu je i prijelaz dočetnoga m u n kao i drugdje uz more. Analize pokazuju da različiti društveni slojevi (npr. radnici i studenti) nisu jednako podložni jezičnim promjenama, tj. oni obrazovaniji skloniji su inovacijama od onih slabije obrazovanih, kao što se i očekuje. Zanimljivo je da je zamjenička riječ ča iz naraštaja u naraštaj sve rjeđa u Splitu, pa se može reći da je danas u najmlađoj generaciji rijetka. Suprotno tomu, nerazlikovanje funkcije akuzativa (uz glagole kretanja) i lokativa (uz glagole mirovanja) jošje vrlo učestalo u splitskom govoru, uključujući i najmlađe, pa se govori Iša san u Split i Volija je živit u Split. Tipično čakavske riječi ubrzano se gube, kako pokazuje raščlamba govora splitskih studenata. Ričnik splitskog govora Tonka Radišića, šaljiv i bez znanstvenih pretenzija, objavljen je u Santa Barbari (California) 1991.