Marulić uzvraća ljubavlju

Bratislav Lučin (1956) voditelj je Marulianuma, centra za proučavanje Marka Marulića pri Književnom krugu Split. Član je Uredničkog odbora Marulićevih Sabranih djela, a otprije nekoliko godina jedan je od voditelja Okrugloga stola, međunarodnog znanstvenog skupa o Maruliću. Njegov urednički rad obuhvaća i rad na godišnjaku »Colloquia Maruliana«, kao i na splitskom časopisu »Mogućnosti«. U suradnji s Brankom Jozićem priredio je prošle godine objavljenu Bibliografiju Marka Marulića I — tiskana djela. Aktualnost Marulića i njegova djela posljednjih godina, učinila nam se primjerenom prigodom da Bratislava Lučina zamolimo za razgovor o toj temi.

Posla je mnogo, poslenika nema baš previše

Prva od triju predstojećih Marulićevih obljetnica zasad protječe u znaku žestokih sporenja oko njegova zagrebačkog spomenika. Kako se ta rasprava doimlje iz splitske perspektive?

— Žao mi je što su nastala sporenja. Za mene je Marulić pojam spajanja, povezivanja, bogatstva u različitostima. Razumijem brigu za zagrebačke javne prostore, prihvaćam i oštre nepodudarnosti u estetskim sudovima, ali teško je prihvatiti žestinu s kojom je dio osporavanja iznesen. Bez obzira na različita mišljenja o uspješnosti kiparskog rješenja — čega je znalo biti i u prijašnjim prigodama — bilo je zaista vrijeme da Zagreb dobije spomenik Maruliću. Konačno, strasti će se stišati, spomenik će ostati, na Marulića će misliti marulolozi.

I ove ste godine bili voditelj dvodnevnoga međunarodnoga skupa posvećena Marulićevu djelu. Koje su teme dominirale?

— Dopustite mi malu dopunu: bio sam voditelj prvoga dana, drugi dan tu je dužnost preuzeo Mirko Tomasović. Teme su bile uistinu raznolike, no osobito sam zadovoljan što su u istraživački vidokrug ušla dosad slabo obrađena ili posve zanemarena područja: Marulićevi talijanski soneti, oporuka, pitanje auktorstva latinske bilješke u Transitu iz 1485. Važno je što su se pojavili novi pristupi Juditi, o kojoj su govorili Stipe Botica i István Lękös. Novost koja zaslužuje osobitu pozornost jest Lękösova najava da uskoro izlazi njegov potpun prepjev Judite na mađarski. Uvijek sam zadovoljan kada su na takvom skupu zastupljeni i klasični filološki pristupi i noviji metodološki uvidi, jer Marulićevo djelo iziskuje osvjetljenje iz raznolikih očišta. Raspon upravo završena skupa sezao je od »tvrdih« filoloških preokupacija kao što je npr. latinska prozodija, preko tematologije do traduktologije i naratologije, čime je još jednom potvrđena poticajnost Marulićeva opusa i potreba daljnjega proučavanja.

Ovogodišnji je Skup zapravo nastavak onoga rimskoga na Gregoriani. Uz pohvalna ili neutralna medijska bilježenja tom su se prigodom mogli čuti i prigovori da se otac hrvatske književnosti našao u neprimjereno čvrstom zagrljaju Crkve. Očekujete li i sada takve prigovore?

— Komentare koje spominjete čuo sam iz druge ruke, ali ih nigdje nisam zapazio pismeno iznesene pa ne znam na što bi se točno odnosili. Izrazita kršćanska sastavnica Marulićeva humanizma notorna je činjenica, koja sama po sebi nema vrijednosni predznak, književnoestetski je neutralna, ali ima vrlo zanimljive europske konotacije i usporednice, od Lorenza Valle do Erazma Rotterdamskog, da ne spominjem druga imena. Marulićev kršćanski humanizam treba proučavati, a to je vrlo ozbiljan i zahtjevan posao, u kojemu smo, usuđujem se reći, jedva odmakli od samoga početka. Nije samo legitimno, nego upravo prijeko potrebno, baviti se duhovnim aspektima Marulićeva djela te njegovom teološkom, napose moralnoteološkom i moralnofilozofskom mišlju, a valja reći da je to područje dosad bilo poprilično zanemareno. Zamisao o skupu o Maruliću u Rimu potekla je svojedobno od mons. Antona Benvina, rektora Svetojeronimskoga zavoda. Njegov prijedlog prihvatilo je Papinsko vijeće za kulturu, na čelu s kardinalom Paulom Poupardom, koje je za suorganizaciju zamolilo Marulianum i spomenuti zavod. Sa zadovoljstvom smo primili zanimanje te visoke institucije za Marulića. Naziv skupa glasi Marko Marulić, hrvatski pjesnik i katolički humanist: prijedlog za Europu trećega tisućljeća, a nakana mu je unaprijediti istraživanje Marulićeva djela s osobitim naglaskom na Marulićev model humanizma, jer njegova izrazita etička sastavnica jest vrijednost prema kojoj naše vrijeme ne može ostati ravnodušnim. Kao što je Marulić izvrstan i mnogostran pisac, humanist europskoga formata, tako je i katolički duhovni mislilac koji i danas može nadahnjivati. Osobito je u Marulića zanimljiv odnos antičkoga i kršćanskoga nasljeđa, obnova patrističke duhovnosti (što je, nota bene, izrazita značajka renesansnoga humanizma), prepletanje svjetovnoga i duhovnoga u životu i u literaturi, etičko utemeljivanje aktivna i kontemplativna života. Toj se temi uistinu može prigovoriti: ne bi je iscrpila ni dva-tri znanstvena skupa.

S čime ste zadovoljni, a što biste eventualno promijenili u programu vaših znanstvenih skupova?

— Osvrnem li se na proteklih devet godina, razloga za zadovoljstvo svakako ima, prije svega zbog visoke razine priloga, pluridisciplinarnosti pristupa te rastućem zanimanju za Marulića, zbog čega se posljednjih godina naši znanstveni razgovori odvijaju tijekom dvaju jutara. Nadalje, od samoga početka željeli smo u marulološka istraživanja uključiti predstavnike mlađeg i najmlađeg naraštaja, i mislim da smo u tome uspjeli. Sve se više odzivaju i strani stručnjaci — ove godine bilo ih je četvero — no volio bih da međunarodni karakter skupa postane još izrazitiji. Osobito ću biti zadovoljan ostvari li se dogovor što sam ga prošle jeseni u Rimu sklopio s Janjom Jerkov, profesoricom na sveučilištu La Sapienza: godine 2000. našem bi skupu trebalo prisustvovati desetak studenata kroatistike s toga rimskog sveučilišta, za koje bismo pripremili i svojevrsnu marulološku radionicu. Trebao bi to biti početak nastojanja da slična studentska gostovanja postanu redovitima.

Jedan ste od urednika godišnjaka »Colloquia Maruliana« u kojem je vjerno zabilježeno ono što neki smatraju najburnijim desetljećem Marulićeve filologije.

— To je uistinu lijepo pitanje — no moj odgovor ne može biti baš kratak, jer se mnogo toga dogodilo. Sve je započelo oko 1970: Marulić je imao sreću da su se njime počela baviti dva vrsna znalca na komplementarnim područjima: Branimir Glavičić iz Zadra odlučio je posvetiti najveći dio svoje radne energije i znanja obavljanju temeljnih poslova Marulićeve latinske filologije, a to znači priređivanju izvornika, prevođenju i komentiranju. Nekako istodobno Mirko Tomasović u Zagrebu je počeo sustavno istraživati Marulićevo djelo u komparatističkom obzoru i afirmirati Marulićeve spise kao živu estetsku činjenicu, a ne samo kao kulturnopovijesnu vrijednost. On je uz to rezultate svojih i tuđih istraživanja ustrajno približavao najširoj javnosti, jačajući tako svijest o bogatstvu Marulićeve baštine. Potkraj sedamdesetih godina Književni krug odlučio je pokrenuti tiskanje Marulićevih Sabranih djela. Utemeljeno je uredništvo, u koje je, uz spomenutu dvojicu, ušao niz uglednih filologa i povjesničara književnosti. Prvi je glavni urednik edicije Opera omnia bio nezaboravni, neprežaljeni profesor Vedran Gligo, čijem samozatajnom radu Sabrana djela duguju mnogo više negoli što se može razabrati samim listanjem svezaka. Uredništvo je u proteklih petnaestak godina obavilo golem posao, lavovski pak dio iznio je na svojim leđima Branimir Glavičić (on je u međuvremenu naslijedio Vedrana Gliga na mjestu glavnog urednika). Ističem rad uredništva i zbog toga što je procvat marulologije nastupio upravo s pojavom prvih svezaka Sabranih djela: u njima su prvi put svakom postali dostupni latinski tekstovi u izvorniku i prijevodu, a velik je korak ostvaren i u hrvatskim djelima, naročito na području tekstologije i atribucije. Ta pouzdana i dostupna izdanja, popraćena instruktivnim predgovorima, pokazala su istodobno kako o Maruliću još uvijek znamo vrlo malo. Simpozij što ga je 1984. priredio splitski »Logos« te petnaesti Dani hvarskog kazališta 1988. posvećeni Maruliću, donijeli su znatnih rezultata, izoštrili kriterije, posvjedočili koliko je Marulićevo djelo zahvalno područje istraživanja. Godine 1990, na poticaj Mirka Tomasovića, Književni krug organizira prvi znanstveni skup o Maruliću; po dobrom običaju željeli smo prinose s okruglog stola tiskati, pa se rodio godišnjak Colloquia Maruliana, kojemu su urednici na samom početku bili Vedran Gligo, Mirko Tomasović i ja. Počeli smo pod sretnim auspicijima: već na prvom skupu Miloš Milošević predočio je sedam novootkrivenih Marulićevih pisama, koja su nas zadivila i ispunila dodatnom energijom: kao da nam je sam Marul odlučio pomoći na početku. Uzgred, tada u široj javnosti, pa i onoj kulturnoj, to kapitalno otkriće bijaše primljeno vrlo mlako: jedva da je i primijećeno. Zatim su se stvari počele brzo odvijati: pridružio nam se monsieur Charles Béné, zaljubljenik u Marula, čovjek nepresušne energije, stručnjak koji je lakše od nas domaćih mogao istraživati po europskim knjižnicama; priključili su mu se hrvatski znalci, od akademika do novaka, javili se drugi inozemni stručnjaci. Redovitost skupa, pouzdana organizacija, sigurnost da će se svaki prinos sljedeće godine pojaviti u tiskanu obliku također su, mislim, čimbenici koji su pomogli. Uslijedila su nova otkrića: Darko Novaković najprije je pronašao Životopis sv. Jeronima, a zatim i dotad nepoznate latinske pjesme. Marulićev lik ukazao se u novu, donekle i neočekivanu svjetlu, a sa zadovoljstvom se moglo pratiti kako je ovaj put našašće ipak imalo znatan odjek u javnosti. Takav je, eto, vanjski tijek zbivanja koja su potakla »burnih deset godina«. No u temelju svega ipak su dublji razlozi, odnosno poticajnost Marulića i njegova djela. Marulić uistinu uzvraća ljubav i trud što ih u njega ulažete, i čini se da su to osjetili svi koji su se ozbiljno udubili u njegove libre. Zato mu se i vraćaju.

Nedavno ste pisali o IJsewijnovu Companionu, Bibliji moderne latinske filologije, u kojoj je Marulić zaista dolično predstavljen. U kojoj je to mjeri zasluga i vašeg godišnjaka »Colloquia Maruliana«?

— U knjizi koja se zove Companion to Neo-Latin Studies, a napisali su je vrhunski znalci Jozef IJsewijn i Dirk Sacré, Marulić je prikazan na način da uistinu možemo biti zadovoljni. Zasluga je to ponajprije niza Opera omnia. Već desetak godina šaljemo Marulićeva djela i druga naša izdanja s područja latinizma u Louvain, gdje izlazi časopis »Humanistica Lovaniensia«, što ga je uređivao sada nažalost pokojni Jozef IJsewijn. U časopisu se redovito tiska novolatinska bibliografija, najvažnija i najpotpunija na svom području. Zadovoljstvo je bilo pratiti kako su u njoj iz godine u godinu pozorno registrirane knjige Marulićevih Sabranih djela i svesci »Colloquia Maruliana«. Međunarodni odjek našega godišnjaka, usudio bih se reći, prilično je dobar, ali tu još treba mnogo raditi. Osim u spomenutoj bibliografiji, »Colloquia« se redovito referiraju na još jednom mjestu vrhunskog ugleda: u časopisu »Bollettino di studi latini«, koji izlazi u Napulju pod uredništvom Fabia Cupaiuola. Godišnjak je uvršten i u MLA Directory of Periodicals u SAD, a pojedini su brojevi prikazani u komparatističkom časopisu »Literary Research/Recherche littéraire«, koji izlazi u Torontu, i u ženevskom časopisu »Biblioth#que d'humanisme et renaissance«. Uspostavili smo razmjenu s mnogo domaćih i nekoliko stranih časopisa. Svaki broj »Colloquia« odlazi na pedesetak adresa u svijetu (knjižnice, katedre, časopisi, pojedinci). To je lijepo i korisno, ali i prilično skupo (poštarina, PDV) pa se broj adresa uvećava sporije negoli što bismo to željeli.

Možete li usporediti međunarodnu sudbinu »Colloquia Maruliana« s njihovom nazočnošću u hrvatskoj znanosti o književnosti? Koliko je zapravo recentnih spoznaja o Maruliću našlo put u naše čitanke, antologije, povijesti književnosti?

— U hrvatskoj znanosti o književnosti »Colloquia« se, koliko znam, cijene kao ozbiljan časopis. O uključivanju novih spoznaja u recentne književnopovijesne preglede i antologije teško je govoriti zbirno, no uvidi koje imam daju razloga i za zadovoljstvo i za zdvojnost. S jedne strane, redovito se bilježi npr. zamašnost europske Marulićeve sudbine, otkriće novih epigrama, što je hvalevrijedno, a opet, neka važna tumačenja, pa i podaci, ispuštaju se. Najneugodnije jest što se nađe i činjeničnih netočnosti, koje se k tome ne tiču nikakvih sitničavih marginalija niti najnovijih saznanja. U antologijama, dakako, dosta toga ovisi o individualnu ukusu antologičara, no ipak sam se iznenadio vidjevši da u jednoj nedavno objavljenoj, namijenjenoj k tome inozemnoj publici, Marulića uopće nema. Čini se da je vrijeme valjanih antologijskih izbora tek pred nama: i taj posao lakše će se obavljati kada budu dovršena Sabrana djela.

Na čelu ste Marulianuma, Centra za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga, čije su stambene neprilike po zlu čuvene i izvan Splita. Je li se u međuvremenu što promijenilo?

— Svojedobno sam, opisujući uvjete u kojima radimo, smislio nešto kao brojalicu: Marulianum ima jedno računalo, dva zaposlenika, tri ormara, četiri temeljne zadaće, pet četvornih metara radnoga prostora. U tim uvjetima snalazili smo se zahvaljujući obostranu razumijevanju — Marulianum i Krug ipak su jedna te ista kuća. No, uza sve to kolega Branko Jozić i ja radili smo često u večernjoj smjeni, ili odvojeno — jedan ujutro, drugi poslijepodne. Sada pak s veseljem mogu obznaniti da spomenuta brojalica više ne vrijedi. Naime, prije nekoliko tjedana splitsko je Poglavarstvo službeno dodijelilo Književnom krugu, Marulianumu i splitskom ogranku Društva hrvatskih književnika uistinu krasan i velik prostor, na reprezentativnu položaju — na Narodnom trgu, odnosno »na vrh pjace«. Veliko mi je zadovoljstvo što to, evo, mogu iznijeti u javnost. Zahvalni smo splitskom Poglavarstvu, koje je i u prošlom sastavu, pod vodstvom Nikole Grabića, utemeljilo Marulianum, i u ovom, na čelu s Ivanom Škarićem, napokon mu osiguralo dostojan prostor za rad. Osobito je važno što i dalje ostajemo u fizičkoj zajednici s matičnom kućom, Književnim krugom, a drago nam je i susjedstvo s Društvom književnika: mnogi njegovi članovi jesu i članovi Kruga, bavimo se srodnim poslom. Sad nam samo treba malo vremena i nešto novca za osnovno uređenje novog prostora.

Marulianum se ne bavi samo istraživanjem i prikupljanjem građe o Maruliću, nego i nakladništvom. Kako je zamišljena ta grana vaše djelatnosti i koja izdanja pripremate?

— Nakladništvo je važna zadaća Marulianuma. Osim dovršetka Sabranih djela, sustavno ćemo objavljivati rezultate istraživanja, na hrvatskom i na svjetskim jezicima. Osim marulološkoga godišnjaka pokrenuli smo i Biblioteku Marulianum, u kojoj su dosad izišla dva naslova, a novčanu potporu čekaju rukopisi Mladena Parlova i Mirka Tomasovića. Pred završetkom su rukopisi što ih za nas pripremaju Nedjeljka Paro i Darko Novaković. Znatnu pozornost poklanjamo sunakladništvu, pa smo tako s udrugom AMCA — Paris priredili dvije publikacije o Maruliću na francuskom. S Erasmus Nakladom, koju vodi neumorni Srećko Lipovčan, nedavno smo tiskali knjigu studija Charlesa Bénéa Etudes Maruliennes, a ovih je dana javnosti predstavljena i nova monografija Marko Marulić Marul Mirka Tomasovića, zajedničko izdanje Erasmus Naklade, Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Marulianuma. Pripremamo i Marulićevu čitanku s usporednim prijevodom na engleski (izbor tekstova načinili su Milan Moguš, Branimir Glavičić i Ivo Frangeš). Sredstva za njezin tisak osigurat će Hrvatski svjetski kongres, kao sunakladnik, a pobrinut će se i za distribuciju na važne adrese širom svijeta. Zahvaljujući Ivi Klariću iz hrvatskoga veleposlanstva u Španjolskoj, madridskom izdavaču Ediciones Clásicas predali smo rukopis s kratkim izborom iz Marulićevih djela, koji bi trebao izići u prijevodu na španjolski. S Maticom hrvatskom u Zagrebu objavit ćemo svečano izdanje Judite u povodu 500. godišnjice epa 2001. godine.

Zar ne bi, prema vašem sudu, i Marulić, poput Krleže, zaslužio vlastitu enciklopediju?

— Naravno, i valja je napraviti. Uredništvo Sabranih djela već je načinilo okvirni popis tema što ih enciklopedija mora obuhvatiti. Molbom za suradnju obratili smo se Leksikografskom zavodu, koji ima veliko, dragocjeno iskustvo u tim poslovima pa očekujemo da ćemo raditi zajedničkim snagama. Stanje istraživanja dopustilo bi da se dio natuknica obradi već sada, no najpreči je posao ipak dovršiti Opera omnia. Bio bih zadovoljan kad bismo enciklopediju imali u rukama za desetak godina.

Približavaju se velike Marulićeve obljetnice koje slavimo 2000. i 2001. Kakav se program predviđa?

— Posrijedi su, rekao bih, najzamašnije obljetnice hrvatske književnosti, ali svijest o tome kanda još nije dovoljno prisutna. Pripremni poslovi su počeli, suorganizatori su proslave HAZU, Društvo hrvatskih književnika, Književni krug — Marulianum, Matica hrvatska, Nadbiskupija splitsko-dalmatinska, Poglavarstvo grada Splita i Županija splitsko-dalmatinska. Pokrovitelj je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, a za međunarodno pokroviteljstvo zamolili smo UNESCO. Predviđen je trovrstan program: znanstveni, umjetnički (scenski i izložbeni) i svečani. Godine 2000. međunarodni znanstveni skup tematizirat će Marulića kao europskog humanista, što znači da će glavnina pozornosti biti usmjerena k latinskom opusu i međunarodnim odjecima, a godine 2001, u skladu s naravi obljetnice, govorit ćemo o Maruliću kao ocu hrvatske književnosti, dakle razmatrat ćemo poglavito hrvatska mu djela i domaću recepciju. Priredit će se izložbe izdanja Marulićevih djela i knjiga iz osobne njegove knjižnice (dali smo ih na restauraciju), također i izložba o umjetnosti Marulićeva doba u Splitu. Glazbene i dramske izvedbe trebale bi obuhvatiti djela kao što su Missa Maruliana Frane Paraća, opera Judita (ako bude — nadajmo se — dovršena), scenska Judita Tonka Maroevića i Marina Carića. HAZU će održati svečanu akademiju, gradske skupštine Splita i Zagreba svečane sjednice. Društvo književnika potaknut će održavanje književnih večeri posvećenih Maruliću u svojim ograncima diljem Hrvatske. U školama se predviđa provoditi poseban program upoznavanja s Marulićevim djelom. Nismo, naravno, zaboravili ni prigodna izdanja: uz već spomenuto svečano izdanje Judite objavit će se i knjige pjesama nadahnutih Marulićem, a časopis Most/The Bridge posvetit će slavljeniku broj na engleskom. Predložili smo i tiskanje prigodne poštanske marke. Nastojat ćemo da se godišnjice ne obilježe samo u Splitu i Zagrebu, nego u što više hrvatskih gradova. Osim toga, nakon proslava naši će se znanstveni skupovi otvoriti i prema drugim piscima i temama hrvatske humanističke i renesansne književnosti. Posla je mnogo, poslenika nema baš previše.

Razgovarala Gorana Stepanić