Lekcionar Bernardina Splićanina

Iako su dvije dubrovačke latiničke inkunabule, Molitvenik (Oficij BDM + Sedam psalam pokornih) i Oficij (Oficije Svetoga karsta + Oficije Svetoga Duha) sigurno starije od Lekcionara Bernardina Splićanina, taj lekcionar zauzima počasno mjesto među hrvatskim latiničkim inkunabulama ne samo zbog toga što je datiran nego i zbog značenja koje ima za hrvatsku književnojezičnu povijest. To je naime knjiga u koju su utjecala nastojanja prijašnjih hrvatskih naraštaja, posebice autora glagoljaša, a poslije su je koristili i prepisivali, latinicom i bosanicom, na različitim hrvatskim prostorima. Kako je riječ o knjizi koja sadrži čitanja na nedjelje i blagdane, koja se dakle često u crkvi čitala, posve je opravdana tvrdnja hrvatskih filologa da je ta knjiga vrlo snažno utjecala na oblikovanje zajedničkoga hrvatskoga jezičnoga idioma. Kao da se u njoj sastaju povijest i budućnost hrvatskoga jezika.

Knjiga je otisnuta u Mlecima, u tiskari majstora Damjana iz Milana (Damianus de Gorgonzola), poznatoga po tome što je među prvima počeo knjigama stavljati i naslovnu stranicu. To je učinio i s našim Lekcionarom, ali, nažalost, ni jedan primjerak koji je do nas došao nije tu stranicu sačuvao. Na njoj je vjerojatno bila slika u drvorezu i naslov knjige. Lekcionar je u formatu osmine i ima 104 lista (= 208 stranica), a tisak je dvobojan.

Sačuvana su nam dva cjelovita primjerka i jedan fragment. Sve listove, osim naslovnoga, ima primjerak koji se čuva u Odesi, u Knjižnici »Maksim Gorki«. Tamo je dospio s ostavštinom slavista Andreja Kuharskoga, koji ga je nabavio za svoga boravka u Dalmaciji. Drugi cjeloviti primjerak nalazi se u Knjižnici »Juraj Habdelić«, knjižnici zagrebačkoga isusovačkoga kolegija, a fragmentarni kod franjevaca na zagrebačkom Kaptolu. Zadarska gimnazija također je imala primjerak (po kojemu je Tomo Maretić priredio kritičko izdanje), ali je on nestao za Drugoga svjetskoga rata, vjerojatno u bombardiranju.

Osoba po kojoj se knjiga zove splitski je franjevac Bernardin, rođenjem s Brača, prezimenom Drvodilić. On je autor, zapravo redaktor, prve hrvatske latinicom (goticom — teksturom) tiskane knjige. Njegovo redovničko ime, tako često u ono doba, odvelo je istraživače u krivom smjeru i tek je otkrićem zapisnika od 8. prosinca 1499. utvrđeno njegovo pravo prezime te godina i mjesto smrti (Pula, 1499). Taj je zapisnik pronašao fra Petar Runje. U radu na Lekcionaru vrlo je vjerojatno fra Bernardinu pomagao fra Ivan Galić Makedonac, vrstan znalac staroslavenskoga jezika, javni učitelj, gramatik, u splitskoj gradskoj školi.