Jazik ditinstva i ditinstvo jazika

Nema nikakve sumnje da je Split za cijelu Hrvatsku više nego važan i u mnogo čemu posve osebujan grad. Prije svega, najveći je naš morski grad pa je već i po tome središte našega turizma, a onda naravno i mnogih drugih djelatnosti vezanih uz turizam. Split je i jedan od najstarijih naših gradova uopće. Dovoljno je podsjetiti samo na to da je Dioklecijanova palača, još dobro očuvana, ali nažalost u posljednje vrijeme i neoprostivo zapuštena građevina, izgrađena još oko 300. godine! Split je i glavno ili jedno od glavnih središta hrvatskoga sporta (nogomet, tenis, košarka, vaterpolo, plivanje itd.). Split je i jedan od najkulturnijih naših gradova, grad poznatih slikara i arhitekata, glumaca, redatelja, novinara i sl. Posebno je obilježje Splita činjenica da je on nedvojbeno grad s najviše sklonosti prema posve specifičnom humoru i satiri (dovoljno će biti spomenuti Miljenka Smoju i njegove svima poznate tekstove, odnosno televizijske serije). Split je također i grad pjesme i pjevača, najvažnije središte mediteranskoga melosa u nas, a i većine drugih vrsta zabavne glazbe. Split je napokon i grad najljepših djevojaka.

Sve su to uglavnom općepoznate stvari. Manje se, međutim, znade o tome da je Split i s jezičnoga stajališta i velik i zanimljiv i prestižan grad. Ponajprije, Split je glavno središte čakavštine, najstarijega hrvatskoga idioma koji je služio kao jezik književnosti, a dobrim dijelom i kao književni (standardni) jezik. Osobit pečat tome daje činjenica da se otac hrvatske književnosti Marko Marulić (1450-1524) i rodio i živio i umro u Splitu, u kojem je i njegova Judita »u versih haruacchi slosena« (dovršena 1501, a objavljena 1521). Tu su naravno i druga Marulićeva djela na hrvatskom i latinskom jeziku, posebice Molitva suprotiva Turkom, bez sumnje najstarija hrvatska domoljubna pjesma, te brojni drugi noviji pjesnici, ali i tzv. začinjavci koji su prethodili Maruliću.

Sve te činjenice čine Split svojevrsnom hrvatskom jezičnom metropolom, što se uostalom osjeća u cijeloj njegovoj povijesti, a i u sadašnjosti. Bit će za ovu prigodu dovoljno spomenuti samo nekoliko neospornih velikana pera rođenih u Splitu, a koji mi trenutno padaju na um, npr. Luka Botić, Vladimir Čerina, Olinko Delorko, Slobodan Novak, Nedjeljko Fabrio, Živko Jeličić, Tonči Petrasov Marović, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić, Tonko Maroević, Mirko Tomasović, Vjeran Zuppa, a da i ne spominjemo velika imena hrvatske pisane riječi rođena u područjima koja gravitiraju Splitu, npr. Vladimir Nazor, Tin Ujević, Dinko Šimunović, Milan Begović, Ranko Marinković, Jure Kaštelan, Mirko Božić, Petar Šegedin, Josip Pupačić, Ivan Raos, Nikola Milićević i mnogi drugi.

I napokon, iz Splita ili iz njegove okolice ima razmjerno dosta i uglednih hrvatskih jezikoslovaca, npr. Žarko Muljačić, Mate Hraste, Radovan Vidović, Petar Šimunović itd.

Split je bez ikakve sumnje i glavno središte ikavice, koja je, kao najprošireniji dijalekt štokavskoga narječja među Hrvatima, po mišljenju mnogih trebala poslužiti i kao osnovica hrvatskoga standardnog jezika (kažem trebala, što nikako ne znači da bi trebala i danas). Pritom je osobito važno naglasiti da su Splićani vjerojatno jedini urbanizirani Hrvati koji ikavicu nisu doživljavali (a ni danas je ne doživljavaju) kao sentimentalni rezervat, pa čak ni kao regionalni idiom, nego i kao svakodnevno, čak i prestižno sredstvo komunikacije, pogotovo u razgovornom stilu i u beletristici. Mnogi Splićani govore ikavski i nakon desetljeća koja prožive u Zagrebu, ili bilo gdje drugdje. Oni su bili među rijetkima koji su ikavski, bez ikakva kompleksa, javno govorili i u bivšoj državi, čak i u vojsci ili npr. u nogometnoj odnosno košarkaškoj reprezentaciji. Štoviše, oni su se izborili za to da se ta njihova ikavica doživljava s mnogo više uvažavanja nego bilo koji od ostalih nestandardiziranih hrvatskih idioma.

Split je zanimljiv i po tome što ima jedan od najosebujnijih i najprestižnijih gradskih idioma u nas. Nažalost, taj je idiom, kao i ostali naši gradski idiomi (izuzimajući donekle zagrebački), vrlo slabo opisan. Naša je dijalektologija gotovo u cijelosti ruralno orijentirana. Naime, metodologija tradicionalne dijalektologije uglavnom i odgovara samo seoskim govorima ili govorima posve malih gradova. Ono što se naziva ili bi se moglo nazivati urbanom dijalektologijom (ili »urbolektologijom« odnosno proučavanjem »urbolekata«), a što je drugdje u svijetu odavno razvijeno (posebice u SAD-u), u nas je jedva u povojima. U takvoj se »dijalektologiji« ne opisuju samo gole jezične činjenice, nego ona obuhvaća i dosta elemenata sociolingvistike, tipologizaciju govornika s obzirom na teritorijalno podrijetlo (u splitskom slučaju to bi npr. bili posebni opisi govora »fetivih« Splićana, »bodula«, »vlaja« i sl.), istraživanja pojedinih tipova idiomskih konglomerata i govornoga ponašanja u širem smislu riječi, a sve bi to bilo vrlo zanimljivo opisati kad je riječ o splitskom »urbolektu«.

Nakon svega rečenoga čini mi se da bi se splitska jezična povijest i sadašnjost ili, kako bi to jezikoslovci rekli, splitska jezična dijakronija i sinkronija, ponajbolje opisale tako da se parafraziraju riječi jednoga od najboljih i »najsplitskijih« splitskih pjesnika, autora čuvene Sonate za staro groblje na Sustipanu, koji je običavao govoriti o svojevrsnom programatskom pokretu »iz jazika ditinstva u ditinstvo jazika«. Parafrazirajući naime taj duhoviti i slojeviti programatski slogan, moglo bi se reći da su Splićani, kad je o jeziku riječ, izrazito skloni svojevrsnu zaustavljanju »jazika ditinstva«, tj. sprečavanju njegova gubljenja, npr. time što taj jezik zadržavaju barem u nekim tipovima porabe, u najmanju ruku u ćakulama na rivi ili u brojnim čakavskim pjesmama, ali se isto tako (uz naučeni standardni idiom) nastoje obogatiti i »ditinstvom jazika«, a to znači da povremeno pokušavaju dostići ili se barem na dostojanstven način podsjetiti na potamnjeli sjaj stare čakavštine, lipoga jazika »gdi 'chia' slaie sfoni« (što bi rekao nečakavac Ujević). Mi koji nismo iz Splita, odnosno mi iz ostatka svita, uz posebne pozdrave ovome, splitskom broju »Vijenca«, želimo da Splićani nastave tako i dalje, po mogućnosti još predanije i plodotvornije, što između ostaloga znači da nemamo ništa protiv toga da se i za splitski »urbolekt«, kao primjerice i za splitske sportaše, ljepotice ili pjevače, i nadalje primjenjuje ona čuvena, ne baš pretjerano skromna, ali prava splitska uzrečica: »Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu«.