Iščitavanje mediteranskoga znakovlja

Književni Split dočekuje treće tisućljeće u znaku Marulićevih jubileja, što nije samo simbolična počast slavnom praocu nego i dokaz kontinuiteta pisane riječi, koji već pet stoljeća jasno obasjava i — da se poslužimo Marovićevom sintagmom — Marulićeva svijeća. Dvadesetak tim statusom priznatih književnika u Splitu, kolijevci hrvatske književnosti i danas drugom hrvatskom kulturnom žarištu, svjesno je svoje (hoćeš-nećeš ipak) provincijske udaljenosti od književnog i kulturnog središta, ali i svoje posebnosti. To u svakom slučaju nije dovoljno za jedno središte koje se ponosi kulturnom i književnom tradicijom i na nju se rado poziva, posebno u svezi s Marulićevom aurom, nedvojbenom za cjelokupnu hrvatsku književnost. Što nema više, razloga ima više, a oni će i nadalje biti prepreka uzdizanju Splita, čiji je humanistički profil samo u posljednja dva-tri desetljeća doživio niz duhovnih rasjeda. Premda se — valja priznati — ta tektonska crvena nit vuče još od završetka Drugog svjetskog rata, otkad se Split s jedne strane ubrzano širi i puni življem i betonskim spavaonicama, a s druge sustavno prazni od duhovnih potencijala i uspavljuje mitovima i nostalgijom.

Današnja slika književnog Splita, posebno onoga poetskog koji je — moglo bi se reći — gotovo redovito i najbrojniji i najvitalniji, unakažena je višestrukim gubicima. Dobar dio prve dvije poslijeratne generacije hrvatskih pisaca (ona krugovaška i ona razlogovska) iselio je iz Splita, a ona treća (Vidikova) nije se ni održala u generacijskom kontinuitetu, nego se raspala valjda i s razloga što je — u odnosu na zagrebačko središte — ostala u književnoj »disperziji«. No, regenacijski rezervoar nije presahnjivao — s izvorišta, koja gravitiraju središtu Dalmacije, dolazili su novi i, nažalost, mnogi od njih izabrali Split tek kao prolaznu postaju k boljim prilikama.

Prisjetimo se: iz Splita su — počevši u njemu književno djelovati, objavivši prve zbirke ili tek gradeći osnove za početke u većem središtu — otišli, iselili (da pobrojimo samo neke pjesnike) Drago Ivanišević, Šime Vučetić, Olinko Delorko, Marin Franičević, Augustin Stipčević, Ante Nizeteo, Jure Kaštelan, Josip Kirigin, Josip Pupačić, Nikola Milićević, Vesna Parun, Mirko Rogošić, Toma Podrug, Danijel Dragojević, Mate Ganza, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić, Tonko Maroević, Drago Štambuk... Ni njima ni drugovima po peru, prozaicima, dramatičarima, kritičarima Split nije bio ukleto mjesto — znali su mu se često navraćati i osobno i opusom. No, Split ih naprosto nije znao i nije imao čime zadržati ni pružiti više da bi postali ono što su postali — ugledni dio ovostoljetne hrvatske književnosti.

Split je naime u svom rastu sve rješavao, samo ne svoju duhovnu i humanističku »infrastrukturu«, humanističke studije i humanističke ustanove koji bi im pružili znanje i omogućili trajniju radnu i kreativnu destinaciju. Doduše, od negdašnjega Pododbora Matice hrvatske preko splitske Katedre Čakavskog sabora do današnjeg Književnog kruga intelektualna, znanstvena i umjetnička (znači, i književna) jezgra Splita (mijenjajući samo naziv, ali ne i djelatnosti, pa ni sastav djelatnika) izborila se za programe i ugled te dio ljudi, premda uz pojedinačna odricanja autora, zadržao u kreativnom »pogonu«. Šteta pak što su se ostale slične kulturne udruge, pa i one mlađe, alternativne, zasad pokazale ili neučinkovite ili pak inferiorne, a neke čak u sadašnjem obliku odmetnute od svih kriterija i suvišne.

Doduše, neki su se pjesnici vratili poput Jure Franičevića Pločara, Živka Jeličića (također pjesnika, ali manjim dijelom opusa), Anke Petričević, Mate Raosa... a neki nisu ni odlazili (Srećko Diana, Stanislava Adamić, Tonči Petrasov Marović te neki mlađi pjesnici). Međutim, posljednjih godina, od 1990, u Splitu su preminule mnoge intelektualno-književne ličnosti, među njima i akademici (i ujedno književnici — Cvito Fisković i Kruno Prijatelj), a posebno je smrt bila »izdašna« spram pjesnika (Pločar, Jeličić, Marović, Diana, Mate Raos, Vladimir Rismondo, Ć iro Čulić, Stjepan Benzon, Branko Bavčević, Antun Mladen Vranješ, Momčilo Popadić, nedavno i Veljko Vučetić...), tako da je splitski pjesničkih dah desetkovan.

I što je ostalo? Petnaestak pjesnika raznolika profila i promjenjive recepcije, nekoliko (čak i odraslih) »poletaraca« koji (neki već dugo i uporno) kucaju na vrata izdavača, najčešće puni deskriptivnih čakavskih stihova i mišljenja da je već splitska čakavica dovoljna legitimacija za kvalitet. A tu su i skromna sredstva iz općinskoga proračuna te želja za humanističkim studijem kao kakvim novovjekovnim deus ex machina koji bi obnovio (i) zastali pjesnički krvotok. U međuvremenu, u Splitu nikad nije bilo više izdavača, nikad se nije tiskalo više knjiga i nikad nije bilo manje vrijednoga za čitanje. Nikad nije bilo manje ni (relevantne) kritičke riječi.

Iščitavanje mediteranskoga znakovlja i pronalaženje agonske i usudne veze s baštinjenim krajolikom i duhovnošću te svoga mjesta u tom ozračju oduvijek je bila odlika pjesništva u gradu kojemu je još prije gotovo pet stoljeća Petar Hektorović klicao da se u njemu »mnozi knjižnici rodiše« (...Li Marul nad svima, za reći rič pravu...), pa je tomu tako i danas. U ovome stoljeću ta vrata mediteranizma zacijelo je najšire otvorio Ante Cettineo, pjesnik duboko doživljene duhovnosti i pejzažnog ugođaja te zacijelo jedan od najsplitskijih pisaca u 1700 godina povijesti grada. No, nepravedni bismo bili kad ne bismo spomenuli i Milana Begovića, Antu Tresića-Pavičića i Franu Alfirevića kao istaknutije predstavnike čiji je pjesnički rukopis u ovome stoljeću melankolijom i sutonskim raspoloženjima duboko razdirao u tkivo ovoga podneblja, iako u njemu ili nisu ili su premalo živjeli. Također, snažna osobnost Drage Ivaniševića modernom je osjećajnošću, napose u urbanoj čakavici, obilježila splitsko pismo posebnim tonovima.

No, da ne bismo otišli odveć u širinu, zadržimo se samo na najvažnijim piscima koji su Split izabrali za svoje trajno životno stanište. Može se uistinu učiniti višestruko stvarnosno indikativan, ali je itekako činjeničan: lament je najčešća poetska intonacija splitskih pjesnika. Njega nalazimo i u ženstvenoj poeziji Stanislave Adamić i u molitvenim zapisima klarise Anke Petričević, u lirskom jezikoslovlju Srećka Diane i esejiziranim razmatranjima Veljka Vučetića. Tragom Cettineova jakog poetskog sabiranja i Ivaniševićeva jezičnog i strukturalnog radikalizma krenuo je prerano preminuli Tonči Petrasov Marović, pjesnik obuzet tradicijom, ali i modernim nemirima, jedan od najvećih koje je Split imao u svojoj poeziji. Ako je pjesnik Srećko Diana zatreperio u punoj svjetlosti podneblja i mudroslovlju njegovu, Mate Raos je, potkraj kratkoga života, pjesnički iznenađujuće nabujao (jednako kao i Rismondo), u nekoliko knjiga spojio jetkost iskustva i autoironijski srh. Ako nas je Bavčević neoeliotovskim jezikom učio izričajnom hermetizmu, Popadić je otvorio sve prozore i na sva vrata glasno, najglasnije, zazvao Sunčevu svjetlost. Ako je Pločar trpkim jezikom opisivao dušu u šaci zemlje i govorio o ljudskoj uspravnosti, Ivan Martinac je, duboke utemeljenosti u tradiciji, strpljivo poput Cirenca i sineastički precizno zastao u blizini biblijskih tema.

U poeziji Gordane Benić postoji svijet skriven iza sedam velova — tko u njih pronikne, osjećat će se kao putnik kroz labirint mediteranskih signala, ne uvijek uvjeren da iz njega ima izlaza. Joško Božanić, izdvojen cakavski profet, zanimljiv je retor na temu epske tradicije rodne Komože, a Ljubo Stipišić je pak jezično možda najdosljednije i najdublje dopro do potkorice naše tradicije, dok ju Zvonimir Penović iskušava u svagdanjem okružju. Modernije su intonirani iskazi Petra Opačića i (posebno) Srećka Lorgera, a kolajni prisutnih mogli bi se pridružiti i Jadranka Čolović-Sviličić te Neven Jeličić i Mario Blagaić.

Dakako, i Grad je u literaturi nalazio zrcalo, ne da se uljepšava, nego da se prepozna. Od Hektorovića preko svih drugih — Botića, Nazora, Cettinea, Ujevića... Velikih i malih, intelektualaca i težaka, Varošana. Recimo, Ivka Kovačića i njegove knjige Smij i suze starega Splita. I Anatolij Kudrjavcev i Veljko Barbieri o Splitu su nedavno tiskali dva zanimljiva ukoričena svjedočanstva. Barbierijev Grad i antigrad, Grad protagonist i antagonist, zanimljiv je (i poetski) prilog vječnom dijalogu grada sa samim sobom. Kudrjavcev je pak iz prošlosti rekonstruirao lica i sudbine, gradu dao osobnosti. Zacijelo do kraja milenija neće biti zanimljivijih pogleda na Grad koji je dijalog i ima bogatu povijest i rječita iskustva.

A pijesak u klepsidri fin de si#clea samo što nije iscurio. Bio je raznolik i uzbudljiv, ranio je Split smrtima mnogih vrijednih ljudi. A kakvi ćemo proviriti u 21. stoljeće, s Marulićevim iza leđa? Vidjet ćemo, odbrojavanje je već počelo.