Grad suprotnosti i kolektivne strasti

Naša predodžba o gradu uvijek je pomalo zastarjela, ustvrdio je Jorge Luis Borges. Glasoviti nobelovac u kratkim je pričama i esejima ukazao i na to da su javne predodžbe o gradovima često mistificirane i stereotipizirane. Naravno, tek neka urbana središta zavređuju da se prema njima ima egzaltiran, »iščašen« odnos: Borgesov Buenos Aires, Pariz, Napulj, Barcelona, Carigrad, Hongkong, New York, Prag... Neka se lokalpatrioti iz drugih hrvatskih gradova ne ljute, ali u nas Split uočljivo prednjači po interesu koji izaziva, i to kako u domovini, tako i u inozemstvu. Još ga je Bernard Shaw, zadivljen Dioklecijanovom palačom, opisao kao »odrpanca pod cilindrom«, a Tin ujević upozorio da »Split ima jednu takvu boju duše o kojoj je opasno i govoriti«. Istinski teške riječi u vezi s gradom pod Marjanom pale su, pak potkraj ovoga stoljeća: u posljednje vrijeme mu se »tepa« da je vražji otok (što je čudno, jer je lociran na poluotoku), grad-slučaj, narko-grad... A dišpetožni Splićani na tu tešku verbalnu paljbu odgovaraju onako kako im zasigurno najviše paše — lakoglazbeno: »Nima Splita do Splita«, »Ništa kontra Splita«...

Stara je mudrost da pravu istinu možemo sagledati samo ako s različitih strana promotrimo predmet svog interesa; strane s kojih se može steći uvid u istinsku narav današnjega Splita međusobno su posve različite, ali i bliske. Za stjecanje uvida u bliskost te krajnje različitosti na određenim lokacijama potrebno je napraviti tek pokoji korak: središnji dio Dioklecijanove palače urešen katedralom sv. Dujma sasvim drukčije izgleda kada se gleda »turistički« s Peristila, kao najočuvanijeg antičkog trga na svijetu, i kada se motri s istočne strane, gdje se, zbog neosvijetljenosti i zapuštenosti, u pravim pravcatim katakombama tradicionalno okupljaju skitnice, pankeri i narkomani. Prostorne i arhitektonske kontradiktornosti Splita samo su vanjsko obličje njegovih znatno dubljih mentalitetnih, duhovnih i kulturnih suprotnosti. Poznati kazališni režiser Petar Selem stoga nije »otkrio toplu vodu« kada je u jednom svome intervjuu — u kojem je, by the way, izrazio i svoju veliku ljubav za Split i nepristajanje da živi u tome gradu — ocijenio da je »Split čudan grad kontradikcija, koji vas može uzdignuti, ali i baciti na koljena«.

Upravo je ocjena o Splitu kao gradu suprotnosti ključna šifra za bilježenje pa i raskrinkavanje raširenih zastarjelih i mistificiranih predodžbi o tome gradu. I drugi gradovi pate od kontradikcija (samo pet kilometara od Trga bana Jelačića, na Kozari putovima, nisu riješene ni osnovne infrastrukturne potrebe građana), ali sva je (ne)prilika da su splitske suprotnosti osobito izrazite. Za valjano opisivanje tih do krajnosti dovedenih kontradikcija trebalo bi napisati opsežnu studiju, a u ovome tekstu skicirane su tek one osnovne.

Prva kontradikcija odnosi se na opreku između svojevrsnog urbanog erosa i thanatosa. Svoju kolektivnu strast za životom Splićani kao da izražavaju spontanije i egzaltiranije nego građani drugih naših gradova. Nogometni derbiji, Splitski krnjeval, dočeci Nove godine i druge ulične fešte pretvaraju ulice i trgove grada u atraktivne pozornice na kojima se održava velika predstava kolektivne katarze. Dok je, primjerice, karneval u Rijeci do u tančine organiziran i određen povorkom skupina maškara koju većina građana tek kibicira sa strane, ovogodišnjega pokladnog utorka u Splitu (zanimljivo — karneval su organizirali mladi alternativci) teško se među stotinjak tisuća okupljenih mogla zapaziti osoba koja nije bila maskirana, a ljudi su sasvim spontano izvodili performanse kojih se ne bi postidjele ni kvalitetne skupine uličnih glumaca. Nezaboravan je, npr. slučajan susret maski Billa Clintona i Monike Lewinsky u Marmontovoj ulici koji je rezultirao izvrsno odglumljenim činom felatia, što je burno pozdravilo razdragano mnoštvo; »Bill« je, fingirajući (?) zakopčavanje hlača, pri rastanku zadovoljno i nimalo se ne brinući za ostanak na vlasti, rekao: »Thank you, Monica!«

No, u Splitu je jasno vidljivo i izražavanje kolektivne strasti za smrću. Najzorniji primjer za tanatično ponašanje epidemija je ovisnosti o heroinu, koja grad pod Marjanom trese još od sredine prošloga desetljeća. To što je širenje epidemije u posljednjih godinu-dvije najvjerojatnije zaustavljeno (zahvaljujući naporu policije, niza udruga koje se bore protiv toga problema, gradskih vlasti i drugih činitelja, ali ponajprije zbog zaista teških posljedica koje je konačno shvatila većina građana) mala je utjeha, s obzirom na činjenicu da u Splitu i njegovoj bližoj okolici danas ima oko dvije tisuće ovisnika o toj najopasnijoj drogi. Jedan od osnovnih činitelja zbog kojih se epidemija potkraj osamdesetih i na početku ovoga desetljeća tako raširila moguće je sagledati u postojanju svojevrsna »đira« drogiranja, koji se instalirao u poslovičnu spremnost mladih Splićana da se trendovski ponašaju. Životne ispovijedi ovisnika dale su pregršt potvrda te ocjene: »Ufurali smo se prije koncerta i ne mogu opisat kako sam se osjeća. Narednih dana smo šetali zadignutih rukava da bi nam se vidija ubod, iako je bila zima. Svakome poznatome bi to pokazivali« (izjava devetnaestogodišnjeg narkomana).

Druga kontradikcija tiče se Splita kao urbs ludens i urbs faber. Mnogi ljudi koji ne poznaju dovoljno taj grad i nisu ga (često) posjećivali imaju predodžbu da je Split isključivo ili u najvećoj mjeri grad koji (se) igra, a Splićani ljudi koji se samo ludiraju, zabavljaju. Tako mi je prije nekoliko godina jedna Zagrepčanka, odmah po upoznavanju, rekla: »Vi Splićani ništa ne radite. Samo sjedite na tim vašim šentadama, pjevate, pijete vino i pušite marihuanu«. Nakon što sam joj obrazložio da takva »slika« u velikoj mjeri ne odgovara istini, ipak mi je priznala da se posljednjih nekoliko godina u Splitu zadesila samo dvaput, i to pri proputovanju na otok. U svakom slučaju, gospođica je samo izrazila jedan od mitova vezanih za Split. Mitovi su, znano je, nevjerodostojne priče, koje učinkovitost uglavnom vuku iz nečega što je ipak osnovano. Bilo bi sasvim neutemeljeno tvrditi da Splićni ne vole fešte i opuštanja, ali je jednako neprimjereno ne vidjeti marljivost i kreativnost žitelja Dioklecijanova grada. Ta marljivost i kreativnost ogleda se u visokim dometima splitskih sportaša (Toni Kukoč, Goran Ivanišević), glazbenika (Oliver Dragojević, Ljubo Stipišić i sin mu Gibboni), kazalištaraca (Josip Genda, Nenni Delmestre), književnika i novinara (Jurica Pavičić, Viktor Ivančić), znanstvenika (Nikola Visković, Nenad Cambi), poduzetnika (Juroslav Buljubašić, Nikša Giovanelli) i drugih. Uspjesi koje ostvaruju poznati Splićani u velikoj mjeri izviru iz bistrine »običnih« ljudi i njihove spremnosti da se hrabro uhvate u koštac sa životnim problemima koji su, znano je, posljednjih godina posebno izraženi (u Splitu je, računajući broj stanovnika, gotovo tri puta više nezaposlenih nego u Zagrebu, koji je i sam poprilično ugrožen tim problemom). Ponajviše zbog toga grad pod Marjanom — usprkos neizdrživoj prometnoj izoliranosti, posljedicama koje su rat i za razvoj razorna pretvorba imali na turizam i druge grane privrede te ostalim problemima — nije izložen katastrofi, nego urbanoj krizi koju itekako ima snage prevladati.

Treća suprotnost vezana je uz opreku između urbanog i ruralnog. Samo sedamdesetih godina u Split se doselilo oko pedesetak tisuća ljudi, izrazita većina s područja Dalmatinske zagore te Bosne i Hercegovine. Neusklađenost između urbane i ruralne kulturne matrice izazivala je mnoge probleme u funkcioniranju grada, u rasponu od eskaliranja bespravne gradnje, širenja šverca kao načina preživljavanja, pa do česta nepoštivanja elementarnih pravila lijepoga ponašanja. (Nije rijedak slučaj da se i konobari u splitskim kafićima gostima redovito obraćaju sa: Šta ćeš popit?). Kontradiktornost između ruralnog i urbanog kolokvijalno se, pa i u medijima, idealtipski prepoznaje kao stanovit sukob između »vlaja« (seljaka) i »fetivih« (izvornih Splićana).

No, i predodžba o tome konfliktu ovih se nekoliko desetljeća prilično otrcala: mnogi doseljenici prihvatili su, u većoj ili manjoj mjeri, urbani način življenja, a »fetivih« je ionako ostalo premalo da bi imali veće značenje (u Splitu, vjerovali ili ne, posljednjih godina djeluju prilično malobrojno Društvo Splićana). Zapravo, i dekadentni izvorni i primitivni novokomponirani danas su u drugom planu, jer se u međuvremenu, što je razumljivo, stvorio novi ljudski materijal »najlipšeg grada na svitu«: izrazita većina Splićana su oni koji su glavninu svojih dana proveli u tom gradu, ili su se pak rodili u njemu te prihvatili odgovarajuće predloške življenja. I tako, dok se majke i očevi tijekom radnoga tjedna ponašaju kao građani, ali vikend više vole provesti u Vinjanima Donjim ili na Čiovu, kćeri i sinovi ipak su skloniji »ostati doma« i otići na house-party ili na utakmicu. Ako tomu pridodamo iskustva koja su mnogi stekli živeći neko vrijeme u inozemstvu, studirajući u Zagrebu ili ploveći oceanima, moguće je prepoznati današnjega Splićanina kao pravog Mediteranca —čovjeka koji je kadar imati više identiteta, ali je ipak ponajviše vezan uz svoj grad. Osobno se ćutim pravim Splićaninom: rođen sam u Makarskoj, podrijetlo mi je primorsko-bodulsko, moja obitelj doselila se u Split kad mi je bilo pet godina, živio sam jedno desetljeće u Zagrebu, kćeri su mi upola »vlajine«, ljeta provodim u svojim Tučepima, dosta sam i putovao, ali nimalo ne sumnjam u opravdanost stare krilatice: »Ča je pusta Londra, kontra Splitu gradu«.

Naposljetku, potrebno je nešto reći o ambivalentnosti odnosa Splićana prema svome gradu. Na prvi pogled, moglo bi se ustanoviti da su oni s time u vezi izrazito nekritični, te da se postavljaju u skladu s neformalnom himnom grada koju im je »prodao« nenadmašivi Dino Dvornik — »Ništa kontra Splita«. Istina je, čini se, sasvim drukčija. Splićani kao da »guštaju« pljuvati po svome gradu. Suvremeni žitelji toga grada su, čini se, prihvatili puntarske i anarhističke sklonosti Roka, Cicibele i drugih svojih prethodnika, kojima zaista ništa nije bilo sveto, pa ni ono što im je najsvetije — sam Split. Ponajviše stoga, čini se Splićani običavaju otvoreno iznositi svoje prljavo rublje i ne priznaju nikakve »proroke u svome selu«. Upravo zato je u Splitu nadarenom pojedincu teško ostvariti uspjeh i još teže dobiti priznanje sredine (»Neš' ti Kukoča, s njim sam igra balun...«), ali kada se nakon teških muka i pritisaka karijera ostvari, onda ona zaista »mirita« (vrijedi, teži). Ne treba stoga čuditi što je Šibenčanin i Zagrepčanin Arsen Dedić, potaknut valjda svojim traumatičnim iskustvima sa Splitskog festivala kojemu je upravo on podario najljepše pjesme (Kuća pored mora), rekao sljedeće: »Tu vrstu iracionalnosti, toga vraga koji ironizira, voli, pljuje, ne razumije ili hoće razumjeti, opire se vlastitoj osjećajnosti, to možeš naći samo u Splitu«. Da, taj vrag koji ironizira, voli, pljuje... Možda je Split ipak vražji poluotok...