Ezoterična knjiga o knjigama

Kada se gosti raziđu iskazavši počast nacionalnoj ikoni, ostaje li išta osim mrvica canapéa i naramka spomenika? Što se Marulića tiče, čitaoče, gle! odgovor je da: u hrvatskoj znanstvenoj zajednici gori plamičak entuzijazma za sustavno proučavanje velikoga Splićanina. Središte je tog entuzijazma istraživačko-informacijski centar Marulianum. Branko Jozić i Bratislav Lučin, istraživači Marulianuma, priredili su bibliografiju Marulićevih tiskanih djela; ona je prvi dio trilogije, a slijedit će je bibliografija rukopisa s Marulićevim djelima te bibliografija radova o Maruliću.

Do pojave Bibliografije Jozića i Lučina znanstvena zajednica nije imala pravog uvida u naizgled banalno pitanje: tko je sve, kada i gdje objavljivao Marulićeva djela. Nevažno? Bez tih poput krede suhih, poput kamena tvrdih činjenica svako istraživanje vezano uz oca hrvatske književnosti — pogotovu procjena njegove recepcije — ostaje veća ili manja apstrakcija.

Bibliografija ima tri glavna dijela. Predgovor sadrži odličnu sintezu Marulićeva djelovanja i smjerova proučavanja Marulićeve baštine, metodološke postavke po kojima je izrađena knjiga i upute čitateljima. Bibliografija donosi vrlo iscrpan opis 344 knjige u kojima se nalaze Marulićevi tekstovi. Te su knjige tiskane tijekom 550 godina, na desetak jezika (od latinskog i hrvatskog do flamanskog i japanskog), u šezdesetak gradova (od Venecije do Ann Arbora, od Humca do Méride). Važan je bibliografski instrument trostruko kazalo na kraju knjige (daje pregled izdanja pojedinih Marulićevih djela, pregled osobnih imena i zemljopisnih naziva). Tekst bibliografije dopunjen je vrijednim likovnim prilogom — tridesetak stranica sa sedamdesetak faksimila različitih Marulićevih izdanja.

Rađanje i preobrazbe Marulićeva kanona

Pred korisnikom Bibliografije otvara se tako riznica pouzdanih, pregledno izloženih, svakovrsnih podataka koji vape za raznolikim interpretacijama. Pomoću ove knjige moguće je pratiti plime i oseke popularnosti pojedinih Marulićevih djela; možemo locirati špice i rupe u recepciji, kronološki i geografski; iz bibliografskog opisa koji navodi neskraćene naslove, popisuje popratne tekstove (dosad često zanemarivane) i objavljene izvatke Marulićevih tekstova možemo očitavati rađanje i preobrazbe Marulićeva kanona: koje su dijelove njegova opusa različiti izdavači različitih vremena smatrali više, odnosno manje važnim; sličnu pripovijest kriju reproducirane naslovnice Marulićevih izdanja — one su građa za malu case study iz povijesti tiskarstva, od inkunabule do kraja 20. stoljeća.

Prije Jozića i Lučina sva Marulićeva izdanja pokušao je popisati Josip Badalić (1950, u prigodnom Zborniku Marka Marulića). Badalićev »bibliografski pokušaj«, međutim, u odjeljku Štampana djela navodi 88 jedinica, dok ova bibliografija opisuje — ponovimo — njih 344. Tijekom pedesetak godina Marulićeva su djela, dakako, doživjela mnoga nova izdanja; no omjer spomenuta dva broja svjedoči i koliko smo u međuvremenu napredovali u znanjima o recepciji Marulića.

Možemo se zapitati i kako su ostali velikani hrvatske književnosti posluženi samostalnim bibliografijama njihovih izdanja. Letimična provjera otkriva da se nečim sličnim može dičiti ponajviše Krleža (on ima čak tri bibliografije, iz 1953, 1968. i 1998). Bibliografija Šenoinih djela objavljena je u Novom Sadu 1974; Kranjčević ima samo bibliografiju izabranih i sabranih djela iz 1984; Gundulić bibliografiju Akademijinih izdanja iz 1941; bibliografija radova o Matošu izdana je kao strojopis umnožen ofsetom iz 1976. Dijagnoza: velike lakune, prilično zastarjeli radovi; nemaju svi sreće poput Marulića.

Bibliografija Marka Marulića po svojoj je (bibliografskoj) prirodi nužno ezoterična knjiga, namijenjena onima kojima trebaju »knjige o knjigama«. To će biti ponajprije znanstvenici koji se bave Marulićem; dakle, inozemni i domaći povjesničari, povjesničari književnosti i umjetnosti, neofilolozi (uključujući i kroatiste i neolatiniste). Međutim, spoznaje koje obećava uporaba ove bibliografije mogle bi — i morale — izmijeniti cjelokupnu današnjicu; barem u onoj mjeri koliko je u njoj nazočan Marko Marulić.