Dobitne narativne kombinacije

Zavičaj oca hrvatske književnosti na književnom je zemljovidu ponajprije pjesnički prepoznatljiv; prozna su ostvarenja rijetka, često zaboravljena i u sjeni (krupnijih) pjesničkih imena. Stoga je pojava nekolicine proznih imena, mlađih i tek afirmiranih autora, utoliko veća, a iznenađenje ugodnije, jer namah pokazaše da se književna obećanja neće utopiti u anemiji domaće produkcije. Štoviše, njihov je odjek mnogo snažniji nego što bi se očekivalo od prvih knjiga, a kritika — koja inače svoju rječitost dokazuje sječom prvenaca — biranim je i odmjerenim riječima dočekala i popratila autore koji prozni Split vratiše u očište hrvatske književne prakse.

Riječ je o knjigama Tonče Anković, Igora Petrića, Jurice Pavičića, Ante Tomića i Roberta Perišića.

Do pojave Optužnice Tonču Anković uglavnom su poznavali kako uglednu splitsku stomatologinju i ženu nesretno preminula nogometaša Hajduka Andrije Ankovića. No kada se u ediciji Theca croatica zagrebačkoga AGM pojavila knjiga Optužnica, pokazalo se da je riječ o imenu koje nije nevješto u poslovima književnosti. Gradeći priču o očevoj sudbini, koja mjestimice teče poput kafkijanskoga procesa, autorica je osvijetlila mnoge povijesne trenutke, osobne, obiteljske i društvene. S finom mjerom odmaka od vremena i događaja, izbjegla je zamkama svođenja na privatnost i pozivu na obračun, privukavši pozornost narativnom vještinom kojom je brojne dotoke i rukavce, uz natruhe ženskoga pisma i elemenata obiteljske sage, uklopila u neočekivano opsežan prvenac. Ohrabrena dobrim odjekom kod publike, ali i interesom književne kritike, autorica je ubrzo objavila i novu knjigu. Slijedeći provjerene predloške dobitne narativne kombinacije, oblikovala je priču sličnih intonacija, ali i s većim mogućnostima prepoznavanja. Naime, pod naslovom Klub pojavila se knjiga o sudbini nogometaša Vladimira Margete, koji šezdesetih godina iz Metkovića dolazi u Split. Povezavši sudbinu književnoga lika s autoričinom obiteljskom sudbinom, knjiga je odčitana na razini prepoznavanja likova i osoba Hajdukovih šezdesetih godina. I premda je imaginacija privilegij pisca, kako sama napisa, taj ključ prepoznavanja umanjio je čitateljsko iznenađenje, a autorici priskrbio atribut trivijalnog pisca. Iako sam osobno sklon u autoričinim postupcima vidjeti nasljedovanje filmskog scenarija, baš kao i u nedavno objavljenu romanu Ljudi bez mjesta, držim da je autorica platila dug brzini pisanja, na što su se nasukala i mnogo zvučnija imena. Inače, najnoviji roman pokušaj je, istina pripovjedački nedorečen, da se potresnom pričom o tragičnoj sudbini kontekstualizira sva dramatičnost i težina fenomena droge koja nemilosrdno ubire svoj danak.

Do pojave romana TG-5 i Igor Petrić bio je nepoznato književno ime; iako se iz bilješke dometnute knjizi može saznati da piše prozu, poeziju i drame, njegovih radova nije bilo u periodici. Pročitavši roman, ugodno sam se iznenadio njegovom težinom. Radnju svoga prvenca pisac, sudionik Domovinskoga rata, smjestio je na Velebit, vezujući je uz akciju taktičke grupe i uništenje opskrbnoga centra neprijateljske vojske. Ograničivši je na tri dana, pripovjedački je interes s vanjskih i dramatičnih događanja usmjerio na izražavanje dubokih unutarnjih proživljavanja junaka. Uz slike i situacije što ih nameće sam zadatak, a koje se odvijaju prema scenariju akcijskog romana (kritičari bi rekli akcijskoga trilera!), želio je naglasiti kako rat nije samo pucanje i smrt, nego i svojevrsna škola života, što njegove likove čini ljudima od krvi i mesa, snažnijima i iskrenijima u odanosti plemenitim ciljevima.

Iako u romanu prevladavaju elementi romana akcije, jasni su i tragovi filmske organizacije. Moguće je čak da je pri gradnji romana autor imao pred očima kakav filmsko-literarni predložak (na što dijelom upućuju konotacije na Kurosawine filmove, ali i književna djela Hemingwaya i Millera), baš kao što su junaci vjerojatno životno, stvarno prepoznatljivi, što ne umanjuje napetost priče, a iznenađenje što se knjiga pojavila čini većim.

Iskorak u prostore naracije Jurice Pavičića nije neočekivan; poznat kao filmski kritičar, ali i dobar poznavatelj književne, posebice žanrovske literature, romanom Ovce od gipsa pokazao je da ima što reći i da zna kako to treba učiniti. Tema njegova prvenca: smrt sugrađanina Srbina (u jeku množenja hrvatskih smrti devedesetih godina!) i otmica njegove maloljetne kćeri, neželjene svjedokinje zločina što su ga počinili gardisti u znak odmazde za smrti i stradanja nekolicine boraca na južnom bojištu, prerasla je u triler — krimić koji omogućuje duboko dijagnosticiranje društvene zbilje opterećene korupcijom, lažima i prevarama nedodirljivih moćnika skrivenih retorikom viših interesa.

Iskoristivši iskustva kriminalističkog — romana i filmskog trilera, Pavičić je govorom bogate priče (mjestimice nalik na crnu kroniku!) uspijevao postići visoku napetost i pozornost čitatelja držati do samoga kraja. Oslanjajući se više na elemente filmske naracije nego iskonsko pripovijedanje, upadao je i u predvidljivosti, umanjujući učinak iznenađenja. I po tome roman sliči filmskom scenariju u kojem su uloge jasno određene i unaprijed poznate. U takvoj organizaciji priče sebi je namijenio (tek) ulogu neutralne sveznajuće svijesti, ne dovodeći u pitanje stupanj psihološke karakterizacije i rječitosti likova.

Zadirući u bremenit kompleks društvenih i moralnih pitanja aktualne zbilje, Pavičić je knjigom ispisao i nesvakidašnje oštru kritiku institucija i društvene svijesti. Sama tema poslužila mu je kao svojevrstan reflektor preko kojega će kritički osvijetliti i progovoriti o društvenoj zbilji, sa svojim veličinama i gubitnicima, lažnim autoritetima i svijetom lišenim istinskih vrednota, na način koji dobrano prerasta standarde naše književne suvremenosti.

Za razliku od Pavičića, Ante Tomić književni je domicil potražio u generacijskim iskustvima kratke priče. Iako je riječ o iskustvima koja su prevarila mnoga književna pera, samo je rijetkima uspjelo naći pravu pripovjedačku mjeru i medij za izricanje generacijskog senzibiliteta i filozofije.

Svijet priča Ante Tomića kao da nastoji dokumentirati misao izraženu u proslovu časopisu »Torpedo«, da je zbilja jedino mjesto gdje možeš dobiti pravu literaturu. Tomićeve priče otkrivaju stvarnost s kojom njegovi akteri teško uspostavljaju dijalog. Između njihova poimanja života i svijeta koji ih okružuje veliki je raskorak, pa su osuđeni na samoću (kafića), svoje pivo i svoju cigaretu. Tako u pričama srećemo ratnika koji nailazi na zatvorena vrata i aroganciju službenika, ratnoga profitera koji je ljubav za domovinu dobro unovčio itd.

U Tomićevim pričama uvijek je i podosta osobnoga, što ih razlikuje od literarnih uzora. Ogleda se to u strasti kojom pristupa likovima, u tome kako naglašava detalj, u govoru kojim poznatost i bliskost prerasta u životnost. Kada karakterizira svoje likove, Tomić to čini vješto i domišljeno, pomoću efektnih naznaka i morfemskih opisa, rječitim usporedbama s junacima filma, glazbe, medija, govorom i slikama u kojima je sadržana dubina i težina egzistencije.

U njima je naglašena pripovjedačka skrb čak i onda kada se zanese novinarskim osjećajem i sintaksom. Navedenome četverolistu pridružuje se ovih dana knjigom potvrđen talent Roberta Perišića: rođen 1969. godine, glavni urednik časopisa »Godine nove« i stalni kritičar u »Feral Tribuneu« predstavio knjigom priča zasnovanih na vrijednostima i slabostima generacije odgojene na literaturi Harmsa, Carvera i Borgesa, na generaciji i iskustvima kratke priče i tarantinovske filmske filozofije. No koliko god taj slog bio jak i prepoznatljiv, zbirka Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas privlači i svojim unutarnjim ustrojem, grotesknim i apsurdnim svjetovima u kojima žive njegovi (anti)junaci, marginalci i odbačeni, čudaci »kojima uopće ne ide dobro u životu«. Nemoć da se izdignu iznad banalnosti zbilje čini ih grotesknima. Izlaz traže u piću i drogi, u okružju duhovnih i egzistencijalnih srodnika, što se ogleda i u govoru urbane kolokvijalnosti, često prezasićene leksemima gradskog žargona, masovnih medija, pulp-filozofije.

Ipak, koliko god generacijski pripovjedački teret bio i prepoznatljiv, zrelost i svježina dijaloga uzvraća čitalačkoj znatiželji. Autora to dodatno obvezuje, baš kao i prijespomenute pisce, od kojih nakon vrlo dobrih prvenaca očekujemo još bolje nove knjige.