Čvrsta jezgra i topla mediteranska baština

Arhitektura i urbanizam sigurno gotovo bez konkurencije pripadaju u najprepoznatljivije proizvode na hrvatskom tlu, pri čemu Split i Dioklecijanova palača zauzimaju posebno mjesto jer je njihova svjetska recepcija neupitna. Nema ni jednoga pa ni najgrubljega prikaza povijesti svjetske arhitekture koji zaobilazi Dioklecijanovu palaču. Ona je najjednostavnije nezaobilazna za razumijevanje razvoja europske i svjetske misli. Kada se toj čvrstoj jezgri doda ostala topla sredozemna baština, dobije se neopisiv šarm kontinuiteta koji vam omogućuje da na nekom trgu istodobno doživite nekoliko stoljeća. Split je tako prisiljen živjeti razna vremena, kulture, prijatelje i neprijatelje, ali u svemu tome najvažnije se čini to što neprekidno živi, nudeći svim izazovima katkad i naoko zbrkane odgovore i rješenja koja ga uvijek čine pomalo neurotičnim i različitim.

Daleke 305. rimski car Dioklecijan nakon abdikacije povukao se u Split, u svoju rezidenciju, gdje je želio provesti posljednje dane i naposljetku biti pokopan. Godina Dioklecijanove abdikacije prihvaća se kao godina osnutka Splita. Dioklecijan je proveo niz reformi rimskoga političkog i gospodarskog sustava, između ostalog uspostavio je tetrarhiju, pa su na čelu rimske države bili divinizirani carevi. To je jedino razdoblje europske povijesti u kojem su živi ljudi institucionalno proglašeni bogovima. Možda je iz tih razloga Dioklecijan proganjao kršćane. Ali nedugo nakon njegove abdikacije, a sigurno još za njegova života, Konstantin Veliki 312. milanskim ediktom napušta tetrarhiju i emancipira kršćanstvo.

Dioklecijanov arhitektonski program u Splitu bio je ekstremno ambiciozan, carevi arhitekti trebali su napraviti palaču za živoga boga, pa ona djeluje kao imperijalna rezidencija, ali i kao hram u kojemu je božanstvo živi čovjek. Glavna građevina carev je mauzolej, koji je trebao jamčiti imperatorov vječni divinitet, dajući palači eternalističku transcedentnu komponentu. Ali znatno su zanimljivije razine arhitektonskog oblikovanja koje slijede rituale carske epifanije, u kojoj se čovjek silne moći i golema bogatstva pojavljuje pred podanicima kao živi bog. Arhitektonski odgovori koje su na ta pitanja dali rimski arhitekti postat će paradigma za europsku monumentalnu rezidencijalnu arhitekturu. Palaču su proučavali Palladio, Adam, von Erlach, Hebrard i mnogi drugi. Nama se danas Dioklecijanova epifanija čini pretencioznom i pomalo nekrofiličnom, ali Splićani su prisiljeni živjeti s njom od početka i čuvati tlo uvale koju je probirljivi Dioklecijan izabrao kao najljepšu među svim mediteranskim uvalama. O iznimnosti krajolika podno Marjana i Salone u obližnjem Kaštelanskom zaljevu svjedoče djelima nebrojeni slikari i pjesnici.

Palača je još neko vrijeme nakon Dioklecijanove smrti bila carska rezidencija. U njoj borave prognani članovi carskih obitelji poput Galle Placidije i posljednjega rimskog cara Julija Nepota, kojeg 480. u palači ubijaju njegovi gotski generali. Prostor oko Splita i Salone bio je tako posljednji preostatak Zapadnoga Rimskog Carstva, koji se održao četiri godine nakon godine koja se bilježi kao godina propasti Zapadnog Rimskog Imperija.

Nakon imperatora prestaje splitska prošlost i počinje sadašnjost. Ako arhitekturu doživljavamo kao red u prostoru, u arhitektonskom smislu Dioklecijanova je smrt za Split bila poput progona iz raja. Careva moć i bogatstvo, kao i rimski smisao za red i hijerarhiju, na europskom su tlu, pa tako i u Splitu, na dugo vremena odbačeni i zaboravljeni. Europa je prihvatila drugoga boga, koji nije mario za svjetsku slavu ili je nije dopuštao čovjeku. Europa se, ujedinjena oko kršćanstva, fragmentarizirala na niz pojedinačnih pojavnosti, kao što se Dioklecijanova palača pretvorila u grad što ga obožavaju strukturalisti, jer u njemu najjasnije vide signale prošlosti.

Sukcesivan niz migracija, naroda i običaja uvijek je zastajao pred Dioklecijanovim vratima, dok na kraju ne bi ušao u grad i tamo ostavio trag. Stanovnici grada, uvijek bahati i konzervativni kao i svi baštinici velikih tradicija, žestoko su se opirali promjenama dok se i sami ne bi promijenili. U tom nizu mijena grad je imao svojih uspona i padova, dijeleći europsku sudbinu.

Iako imperijalni sjaj nikad nije mogao biti zaboravljen, njegova homogenost počela se rastakati u skladu s potrebama novog života, koji je u palači nastao nakon pada Salone u 7. stoljeću za barbarskih provala, kada salonitanski dignitari na čelu s biskupom pronalaze spas među čvrstim Dioklecijanovim zidovima. Iz toga nemirnog predromaničkog vremena ostali su nam samo rijetki fragmenti poput crkvica sv. Martina i Gospe od Zvonika, kojima su Splićani povjerili čuvanje gradskih vrata. Tijekom splitske povijesti možemo pratiti tu potrebu građana za obranom i sklanjanjem među visoke zidove grada, u kojem stvaraju svoj mali uređeni svemir. Grad se manifestira kao red i zakon prema okolici, često u slopu drugih neprijateljskih država. Tijekom romanike grad obogaćen trgovinom i obrtom prerasta Diklecijanove zidove te se širi na zapad i utvrđuje visokim zidovima. Ta fortifikacijska statičnost kulminira baroknim polumjesecom kojim se grad utvrđuje za najžešćih turskih provala u 17. stoljeću. Neprijatelj se sigurno morao zapitati što su te zidine, inženjerski precizne i scenografski napuhane, čuvale. Odgovora sigurno ima bezbroj, ali najbitnijim se čini tvrdoglavo ustrajavanje na pripadnosti zapadnoeuropskoj idejnosti i u onim razdobljima kada se ta pripadnost na ovim područjima sukobljavala s kulturno ili vojno superiornijim civilizacijama. Splićani su oduvijek bili svjesni da su često posljednja granica svijeta kojem su htjeli pripadati i kojega su požrtvovno branili. Svoju sudbinu prihvaćali su hrabro poput svoga najpoznatijeg sunarodnjaka sv. Jerolima koji se nikada nije odricao dalmatinskoga podrijetla, iako mu je zamjerao eksplozivnost temperamenta.

Industrijalizaciju 19. stoljeća Split, kao i većina ondašnjih gradova, radosno dočekuje. Novi kriteriji zdravlja, osunčanosti i zračnosti pospješuju proboj baroknih zidina i širenje grada izvan gradskih zidina. Nakon dolaska željeznice, zbog koje je srušen čitav barokni bastion, grade se prve tvornice, a Split po ondašnjim mjerilima napreduje znatno brže od ostalih dalmatinskih gradova. Industrijalizacija i napredak parole su pod kojima se grad razvija sve do velikoga demografskog procvata šezdesetih godina, kada se u jednom desetljeću nekoliko puta multiplicirao broj građana. Kako se u cijelom tom razdoblju uglavnom inzistiralo na količini, a ne i na kakvoći, splitska sadašnjost svodi se uglavnom na rješavanje problema koji su tada zanemarivani, a najvjerojatnije će se i budućnost njima baviti. Šezdesete i sedamdesete, koje se usredotočuju na ekološka pitanja, unose odjednom drukčije poglede na ocjenu prostora i način življenja. Zbilja se pokazala kao ružan san prepun tvorničkog dima i kratkoročnih prosudbi političara i urbanista. Split počinje sagledavati svoju budućnost, pri čemu mu je prošlost glavno uporište i korektiv. Zanimljivo je da je dobar dio arhitekture iz vremena demografske eksplozije napravljen prema urbanističkoj matrici koja slijedi rimsku centurijaciju, što pokazuje koliko je prošlost živa u Splitu. Arhitekti su imali potrebu čak na tlu obilježiti prastare markacije rimskih inženjera i tako uspostaviti značenjski odnos s prošlošću.

Kako je bliska budućnost gradova predvidljiva kategorija, korijene splitske budućnosti već sada treba tražiti u podneblju i tradiciji moderniteta počevši s internacionalnim stilom.

Početke te budućnosti moći ćemo nazreti u radovima modernista Josipa Kodla, koji je prvi u Splitu projektirao arhitekturu internacionalnog stila. Među Kodlovim ranim radovima ističe se svojim kubizmom meteorološki opservatorij napravljen 1923. Nakon Kodla slijedi niz međuratnih arhitekata, koji su profilirali grad u modernističkom stilu. Crkva Gospe od Zdravlja Lavoslava Horvata i stambena kuća Frane Cote najbolje prikazuju doba odgovora na novo stanje nakon Prvog svjetskog rata.

Nakon Drugoga svjetskog rata Split je bio porušen kao i većina europskih gradova. U obnovi su se ponajviše primjenjivali svi poznati funkcionalistički principi. Kuća Lovre Perkovića koja je građena 1956. možda najbolje ilustrira tu potrebu za uniformiranošću i standardizacijom koju je zahtijevala brza i jeftina gradnja. Ali kako su bombe padale i na Dioklecijanovu palaču, Splićani su se ubrzo morali suočiti s problematikom kontekstualnosti i gradnje u starim ambijentima. Poslovna kuća Nevena Šegvića na samom Peristilu Dioklecijanove palače rani je nagovještaj regionalizma u arhitekturi, koji svjedoči da su i najokorjeliji modernistički arhitekti u to doba anticipirali postmodernu kao alternativu.

Godine 1978. u Splitu su se održavale Mediteranske igre, što je bio povod za intenzivnu graditeljsku djelatnost. Tada je grad doživljavao i svoj najveći demografski prirast, koji je donio samo povećani broj stanovnika i vrlo nizak standard urbane infrastrukture.

Središnji je objekt Mediteranskih igara stadion Borisa Magaša, koji svojim prepoznatljivim oblicima postaje simbolom razdoblja, ali i regije koja zdušno navija za Hajduk.

Usporedno s objektima građenim za Mediteranske igre gradi se i novo gradsko naselje, nazvano Split 3, domišljeno kao čitav novi grad. Tu najbolje vidimo u kakve se sve derivate funkcionalizam i modernizam do kraja sedamdesetih pretvorio. Svi su arhitekti polazili od funkcije, a arhitektura im je toliko različita. Frane Gotovac gradi čvrsti kubus čija je fasada dramatično fragmentrizirana nizom svjetlosnih efekata punog i praznog. Ivo Radić fasadu prepušta dinamici otvaranja i zatvaranja brisoleja, a Dinko Kovačić pouzdaje se u vertikalne monumentalne prodore.

Osamdesetih se u Splitu zbog krize znatno manje gradilo, a i kada se gradilo, dovršavali su se stari urbanistički projekti. Danko Colnago projektirao je Brodomerkurovu poslovnu zgradu u Splitu 3 na kojoj se zapažaju tragovi znatno reducirana postmodernizma s blagim tehnicističkim pristupom.

Kakva će biti splitska budućnost, možda se najbolje vidi na adaptaciji samostana Ančela arhitekta Ante Kuzmanića. Taj samostan najbolji je indikator svih tranzicijskih mijena koje danas proživljava Hrvatska. Samostan rješava jedan od onih problema koje je socijalistički urbanizam zanemarivao. Desetljećima zanemarivani, nakon pobjede demokracije crkve i samostani počeli su se za hrvatske okolnosti intenzivno obnavljati. Arhitekt Kuzmanić imao je iznimno tešku zadaću da u urbanistički neprofiliranu gradskom naselju dogradi samostan iz devetnaestog stoljeća zgradom za hendikepiranu djecu. Fleksije koje arhitekt pri tome koristi imaju korijenje u zagrebačkoj arhitektonskoj školi moderne, ali su transformirane suvremenim estetskim traganjima. Sjeverna fasada okrenuta buri, snažnom sjevernom vjetru, malim otvorima podsjeća na srednjovjekovne utvrde, dok je južna okrenuta dalmatinskom suncu i unutarnjem samostanskom dvorištu funkcionalistički riješena balkonskim rasterom namijenjenim hendikepiranim štićenicima samostana.

Ako je suditi po splitskoj sadašnjosti, grad će se nakon megalomanskoga, socijalističkog, administrativnog planiranja u budućnosti posvećivati podizanju kvalitete života. I to ne samo u urbanističkom ili arhitektonskom smislu nego i u reinterpretaciji svojih potreba i htijenja.

Miće Gamulin