Čudo od grada

Rijetki su gradovi toliko prisutni u književnosti kao Split. Tijekom stoljeća mnogi su pokušali proniknuti u njegovu zagonetku i odgovoriti na pitanje što se to krije ispod (mitske) slike, rječite i pamtljive kao Ča je pusta Londra, Tko to može platit ili Ništa kontra Splita. O tome svjedoče romani i pripovijetke, drame i eseji, memoari i zapisi, legende i putopisi. Bilo da je riječ o slikama domaćih pisaca i umjetnika, ili pak onima što ih ostaviše došljaci i namjernici, zajednička im je naglašena želja da proniknu u sudbinske slojeve njegova identiteta. Europskom duhovnom citatu, što Split uistinu jest, Anatolij Kudrjavcev već je posvetio mnoge stranice: Vječni Split, objavljen osamdesetpete, bio je autorov pokušaj da se kroz književne slike i metafore dokumentira identitet grada, njegova tipičnost i posebnost, svijest i filozofija. Zavrijedivši njome atribuciju ponajboljega znalca i kroničara života i duha grada u vremenu, Kudrjavcev se opsesivnoj temi stalno navraćao, baš kao što to čini i ovom knjigom, nastojeći doprijeti do temeljnih znakova splitske duhovne topografije u kojoj su-žive stoljeća raznolikih i raznovrijednih civilizacijskih i kulturoloških tvorbi i oblikuju onaj višestoljetni local couler — mentalitet u kojem povijest određuje geografiju i obrnuto. A upravo povijest života grada, od Prvoga do Drugoga rata, izdašnošću živopisnih konkretnosti omogućila mu je da odgonetne temeljne znakove gradske morfologije, njegove konstante i efemeride, ambijent, psihu i (metafizički) mentalitet, prizivajući kao svoje pisane dokumente i novinska izvješća, velikane i mali, obični svijet, onaj svakodnevni život, nezaobilaziv u razumijevanju prostorne i vremenske slojevitosti.

Otkrivajući njegovo lice u vidljivome i nevidljivom, ali stoga ne i manje znakovitom i trajnom, grad, njegovu dušu i duhovni ustroj Kudrjavcev je istraživao na brojnim razinama, više slijedom imaginativne negoli kronološke postupnosti, baš kako to govore dionice: Preludij; Od Belih orlova do škuribande; Komu ništa komu sve; Furešti, Furešti; Bali i maškare, Fjer i maškule, rokete i baluni; Dižgracje, Betegi i dišeracjuni; Lupeži, ašašini i šupjače; Jo mirakuli, Jo straja, jo smija...; Kampjuni, farabuti, štrambere i redikuli; Od rišpeta do dišpeta; Život je ka tejatar, a tejatar ka život; Kragu skula i profešuri; Škovace i palme, tovari i reoplani; Amo naprid!; U Merjan su drače.

Tragajući u njima za skrivenim istinama povijesne priče, autor će zaviriti svuda gdje je zaviriti mogao, osluhnuti sve što se moglo čuti i prolistati/pročitati sve ono što se zapisalo, jer ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo!

Spisateljsku strategiju, koja se hrani obilnim obrocima povijesnih događajnosti, gradio je tako da je na pozornicu vremena doveo cijeli niz imenovanih i neimenovanih aktera, igrača povijesti, ali i onih koji poslužiše kao hrana njezinoj lavljoj naravi; od velikih i s povijesnim ulogom do onih običnih u svojoj ljudskoj prolaznosti. U slici grada progovorit će prosvjedi, bogaćenja, otimanja, prevare, šverc i preprodaje, bijeda; građanske samovolje, krađe, policijski satovi, zloporabe, parole i ideje, a politika će sve više postati sastavnicom ljudske, pa i splitske sudbine. Kao pozornica na kojoj Povijest igra često nedokučive uloge, živo(s)t grada odjeknut će i kroz smijeh, mirakule, izmišljotine i strahove, vjerovanja, oklade, šale, zgode, ludorije; tu su farabuti i redikuli, dosjetljivci i oriđinali, junaci i vitezovi verbalne dosjetke, čudaci jake prirode, legende; riječju — začudna galerija estradnih tipova uistinu dostojna ovog Amarcorda.

Dakako, tu su i slikari, glazbenici, pjevači, glumci, pisci, novinari, svi oni ugrađeni u duhovnu radijaciju grada, ali i akteri u drami vremena s gradom u prvome licu, bez kojih vrijedno i zanimljivo poglavlje splitske povijesti ne bio bilo uvjerljivo u svojoj dokumentarnosti, i bez kojih bi duša i duh grada bili siromašniji u svojoj izazovnosti. A da bi mogao pratiti duh i ritam grada u svim njegovim nijansama, konkretnim prostornim i vremenskim datostima, Kudrjavcev je događajima i činjenicama udahnuo dušu, učvrstio ih snagom imaginacije. Na taj je način knjigu učinio slojevitijom. Naime, iako ne može bez povijesti, knjiga nije povijesni vodič; ona nije ni vremeplov, iako je vrijeme svojom praksom sastavni dio njezine slike, kao što nije ni književnost u klasičnom smislu riječi, premda je književna (feljtonska) gesta nezaobilaziva odrednica njezina govora. U svojoj žanrovskoj neodredivosti ona je sve to zajedno, uvijek po mjeri svojega autora, kroničara i tumača sudbine grada, i jednog od rijetkih privrženika njegova mita. Pisca koji voli svoj grad i, zato što ga voli, ima pravo i podsmjehnuti mu se, narugati, demistificirati njegove opsjene, jer to čini s ljubavlju i mjerom!

Podvrgnute nesputanoj strasti pisca, dionice ove splitske povijesne priče čitaju se lako i sa zanimanjem, svejedno s kojega mjesta počeli, jer je u svakom njezinu dijelu uvijek u središtu grad — jedini i istinski junak.

Premda ponajprije namijenjena Splićanima, koji će u njoj prepoznati svoje korake i utažiti znatiželju, knjiga je poticajna i čitatelju izvan prostora na koji se misli u naslovnoj sintagmi. Štoviše, način na koji je pisana omogućuje mu da zaviri duboko u dušu grada i pokuša odgonetnuti zašto o Splitu govore kao o čudu od grada. I gradu — čudu!