JEDNA PTICA PJEVA U PUSTINJI

Iz pogovora

Zahvaljujući zaprešićkom Ogranku Matice hrvatske, Jedna ptica pjeva u pustinji, zbirka priča hrvatske književnice Marije Barbarić-Fanuko (objavljena 1968.), doživjela je pretisak više od pola stoljeća nakon prvoga izdanja. Iz pustinje zaborava i nehaja za mnogočemu osobitu zbirku priča, vratio nam se ne samo pjev i napjev price nego i ptica, njezin lik i stanište. 

Marija Barbarić-Fanuko ponajprije je pjesnikinja, a tek potom pripovjedačica. Stoga na početku zbirke, prije svih osamnaest njezinih priča, stoji pjesma kao svojevrsvna prolegomena. Upućuje nam da je riječ o pričama o Cvijetu i Zvijezdi, o njihovoj čežnji za susretom, o njihovim blizinama i daljinama, o danu i noći, o iskri i Ptici u letu... Velika početna slova općih imenica cvijet, zvijezda i ptica upućuju da nije riječ o likovima nego o pojmovima, metaforama i simbolima. (...)

Priče Marije Barbarić-Fanuko nalikuju izbrušenomu dragomu kamenju, prepoznatljivih boja i brušenih oblika, postojana sjaja koji će odsijevati u duhu svakoga čitatelja: bilo onoga koji čitajući mašta i snatri, ili onoga koji čitajući - zaključuje i spoznaje. Svi će čitatelji doći do prave mjere - do mjere svoje dobi, svojega iskustva i svoje otvorenosti. Riječ je o duboko ljudskim, arhetipskim pričama i simbolima, željama i potrbama; nadasve načinima da se to prepozna i spozna. Svijet u ovih osamnaest priča jednostavan je, čist i proziran. Najkraće: jasan, ali ne i idealan. Bajkovit, ali ne na uobičajen način. Priče su to koje nalikuju zdencima na dugu putu. Neke su priče stoga kompas, neke dalekozori, a nek putokazi na karti. (...)

Nada Babić