Prikaz monografije Stanka Špoljarića DRAGUTIN GRGAS BELI

Uz monografiju Stanka Špoljarića Dragutin Grgas Beli, izd. OMH u Zaprešiću, 2021.

Graditelj Sretnoga Grada

Piše Lilijana Domić

Sva kreativna putovanja kipara Dragutina Grgasa povezuje linija pamćenja sa spomenicima „trajnijim od mjedi“: Ljudevit Gaj, Zvonimir Rogoz, Ivan Perkovac, Ivana Brlić Mažuranić, Matija Skurjeni, Ivo Lhotka Kalinski...

Dragutin Grgas Beli graditelj je Sretnoga Grada. Akademski kipar zvanjem, svestrani umjetnik, pedagog, znalac plemenitih tajni, svih zanata vezanih za (ob)likovnu estetiku, ostavio je neprocjenjive dionice u fundusu „imaginarnoga muzeja“ hrvatske umjetnosti, u pojmovniku estetike suvremene umjetnosti, u područjima slikarstva i piktoplastike, kiparstva i prostornih urbanističkih rješenja. „Prave vrijednosti žive u sintezi povijesnog i modernog, kroz umjetničku dinamiku sredine koju je Dragutin Grgas uvijek poticao...“ – izdvajamo riječi Stanka Špoljarića, povjesničara umjetnosti, koji je sjajnom raščlambom u monografiji Dragutin Grgas Beli (izd. OMH u Zaprešiću, 2021.) obradio široka područja umjetnikova djelovanja. Valja naglasiti množinu: „široka područja“ kao kulturološka područja, područja čiste i primijenjene umjetnosti sa skulpturom, slikarstvom, piktoplastikom, ali i inicijativama u produkciji i komunikaciji, sve što je Grgas iz atelijera prenosio u Grad, u polis. Valja nam ostaviti žurbu i krenuti u Zaprešić, dakle, u Sretan Grad.

Frane Petrić, renesansni filozof, u svome djelu La città felice određuje parametre idealnoga grada i pita, u stilu renesansne retorike: „gdje podignuti grad (?): kod vode, studirajući ružu vjetrova, na ekološki najboljem osunčanom mjestu...“ Utopija navodi sve to, i danas je ekološki aktualna, ali u spomen Dragutinu Grgasu Belom kažimo: „Sretan Grad sretnih građana, prihvaćen od namjernika, otvoren, čitljiv u identitetu, treba umjetnika.“ Kako je Grgas Beli kipar i svojevrstan graditelj Sretnoga Grada Zaprešića, najprije valja otvoriti vrata Galerije, potom prošetati Gradom i napokon ući u Atelijer. Atelijer je posvećeno središte osobnosti duhovnoga graditelja Dragutina Grgasa. Tri pojma koja sabiru smisao umjetnikova polivalentnoga djelovanja. Prigorje Brdovečko, Brdovec, Šenkovec, Drenje, Marija Gorica dijelovi su Zaprešića, točke identiteta mikrokozmosa koji je središte nalazio u izložbenom prostoru Ogranka Matice hrvatske u Zaprešiću. Spiritus movens Dragutin Grgas ovdje je organizirao i otvarao izložbe okupljajući najbolje, djelujući uz Čedu Ostreša, Dragu Jančića, Slavka Bratića, Franju Haraminu, Niku Ančića, Jadranka Lopatića... tako je zaprešićko likovno okupljalište kao Stoa poikile postalo fenomen. Fenomen je i Grgasov atelijer kojim doslovce obuhvaća Grad. Ako krenemo od početka, od njegove brončane skulpture Majka i dijete iz 1975. postavljene u dječjem vrtiću Maslačak u Zaprešiću, krenuli smo od najdelikatnije kiparske forme (i teme) u povijesti umjetnosti, kojom je Grgas započeo estetsko i značenjsko osvajanje Grada. A Gradu pripadaju, ponavljamo, i točke identiteta oko Zaprešića, od Laduča do Brdovca, od Šenkovca do Zagreba. Iz fundusa takva Grgasova Sretnoga Grada izdvajaju se „suvremenici“: brončani kip Ljudevita Gaja (1986) za Osnovnu školu koja nosi ime znamenitoga ilirca, izdvaja se kao mjedena lapidarna forma iz koje izranja glava zanimljivih portretnih obilježja. To je produhovljena glava, nenametljive portretne vjerodostojnosti: Gaj kao šetač u vrtu škole, kao Učitelj u perivoju stoe... U međuvremenu je Grgas portretnom plastikom u bronci, s portretom glumca Zvonimira Rogoza, obilježio Kazalište Gavella u Zagrebu. Istraživanje portreta posebno je poglavlje u raznovrsnom, ali fascinantno koherentnom, (ponovimo hrvatski) očaravajuće cjelovitom, Grgasovu djelovanju. Stoga kad kažem „u međuvremenu“, mislim množinu, „u međuvremenima“, jer Grgas je između likovnih zadataka i očaravajuće slobode slikao, pedagoški djelovao, kretao se od Zaprešića do Zagreba, od Zagreba do Pučišća na Braču, uvijek obnavljajući sjajnu liniju pamćenja na kojoj otkrivamo spomenike trajnije od mjedi: Ljudevit Gaj, Zvonimir Rogoz, Ivan Perkovac, Ivana Brlić Mažuranić, Matija Skurjeni, Ivo Lhotka Kalinski. To su portreti dostojni svjetskih muzeja, portreti suvremenika, sugovornika, osoba uraslih u povijest hrvatske kulture.

Dragutin Grgas Beli: Intimni zapisi (2012)

i brončani kip Ljudevit Gaj (1986)

ECO, ECO

Na Šetnici grada Zaprešića nailazimo na arhaično koncipiranu, ali značenjski prijeteću formu u mramoru ECO III postavljenu 1989. ECO III drukčija je skulptura Dragutina Grgasa, koja propituje dehumanizaciju, straši nas „rezultatima mutacije“ izazvane mogućom ekološkom katastrofom. Tim „mramorom“ (kako su davno u Bosni nazivali stećke) Grgas je povezao Rakane i Ostrožac u BiH, gdje su postavljene skulpture EKO I, u tehnici bojenog drva (u Rakanama) i ECO II, u mramoru (Ostrožac). Nakon toga otkrivamo i fascinantnu skulpturalnu grupu pod naslovom Žitak, koji zrači energijom prostudirane arhaične forme gdje u simetriji tri stošca nalazimo izvornu duhovnost, ekološku i kulturološku čistoću: nešto od sjene piramida. Na takav doživljaj odmah se nadovezuje Veliki mlin, grupa s tri valjka (u željezu/kombinirana tehnika 1995) posložena u ritmu dobro ugođenih oblika, ugođenih u čistoći geometrije i istinitosti semiotike. Nesvakidašnja je semiotika, dakle značenjska vrijednost, odredila doživljaj jednostavnosti, sklada... Izniman je raspon tema i tehnika, od figurativnih zadaća do razrada arhetipova koji Dragutina Grgasa u istraživanjima dovode do autorskog, novog minimalizma kakav je Veliki mlin ili pak do razdrtih formi koje asociraju prigušeni „novi ekspresionizam“, s radovima u drvu razigranih elemenata (bojeno drvo, piktoplastike, prostorni crteži u kombiniranoj tehnici).

Discipliniran i rijetko inventivan u portretu, zbog suspregnute snage, pritajene inventivnosti, svojevrsna odstupanja k ekspresiji (stilskoj izražajnosti) u raščlanjivanju portreta/karaktera, Grgas se tiho udaljava od zadanog. Kreativna su to odstupanja. Tako je Ljudevit Gaj svojevrstan „tulipan“ u ilirskome gaju (pred istoimenom školom), a Ivana Brlić Mažuranić gologlava kao kakav muški karakteran lik svjedoči lijepu kreativnu energiju, osobnost velike žene koja je u književnosti svojedobno ipak pomaknuta na svojevrstan rub. Grgasova nimalo idealizirana interpretacija Ivane Brlić Mažuranić nuka da otvorimo osvrt A. G. Matoša na Ivanin roman Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, gdje nalazimo istinsku sliku duše i duha književnoga genija. Nadalje, bista Ivana Perkovca, za Osnovnu školu u Šenkovcu, koja nosi njegovo ime, u „sretnom portretu“ nadopunjava mrežu hrvatskoga identiteta. Glede Perkovčeva mramornog poprsja valja postaviti pitanje: Što to kulturološki povezuje kipara Ivana Rendića i Dragutina Grgasa? Naime, Ivan Rendić izradio je nadgrobni spomenik Perkovcu, koji je četiri godine nakon velikanove smrti otkriven u Samoboru 1875. (u toj prigodi govorio je August Šenoa), a 2010. postavljena je u Šenkovcu mramorna bista Ivana Perkovca kipara Dragutina Grgasa. Evo poveznice u povijesti kiparstva, kulturologije, medija... Grgas je za Šenkovec, brdovečki kraj, kreirao lik/ličnost: patrijarha i pučkog tribuna. To je izvanserijska skulptura gdje inkarnat lica, u realističnoj obradi, dobiva neočekivanu podlogu – u stilizaciji goleme brade. Profesori kiparstava uvijek su naglašavali da kosa, brada, perje, paperje nisu elementi primjereni formama skulpture. No ovdje u bisti Perkovca Grgas je zaista dovršio remek-djelo: u suprotnostima lica, čvrste i meke forme. Putositnica iz Perkovčeva rodnoga kraja, rođen je u Harmici kod Brdovca: Ivan Perkovac bio je tajnik Matice ilirske (1851–53), urednik Matičina časopisa Neven, urednik Obzora, pokretač i urednik lista Vienac, za koji danas pišem o Dragutinu Grgasu Belom. Bio je zastupnik Narodne stranke u Hrvatskome saboru. Zauzimao se za hrvatsku teritorijalnu cjelovitost i autonomiju unutar moguće unije s Mađarskom. Bard je suvremenoga hrvatskog novinskog izdavaštva, tematizirao je društvene probleme, prvi je progovorio o društvenom položaju žena, Strossmayerov povjerenik, književni uzor Augustu Šenoi, disident (kad je u Zagrebu zabranjen Obzor, novine je tiskao u Beču). Dragutin Grgas je Perkovčevim poprsjem nadopuno hrvatski intelektualni panteon. I tako od portreta do portreta.

Prijateljstva trajnija od mjedi

Takav Grad, mali veliki Zaprešić, okružen je čudima prirodnih ljepota, brega, savskom dolinom, na rubu koje se nižu dvorci, od Novih dvora zaprešićkih do Lužnice, od Šenkovca do Laduča. Čuda se umnožavaju biografijama kreativnih osoba koje su umrežene već u 19. stoljeću, na platformi europskih kulturnih, kulturoloških i političkih vrijednosti. Bista fenomenalnoga samoukog slikara Matije Skurjenija postavljena je u Skurjenijevu muzeju u Zaprešiću. U tom nizu valja izdvojiti i portret Ive Lhotke Kalinskog, koji će nadamo se naći svoju realizaciju u bronci, jer je za života u području hrvatske glazbe i on „podigao spomenik trajniji od mjedi“. Dragutin Grgas podizao je tako spomenike obogaćujući prostor, gradeći imaginarne muzeje, čineći vidljivom kulturološku povijest. No za njim su također ostali intimni zapisi, koje je pretakao u grafike, piktoplastike, prostorne crteže, koji su opet otvarali ideje za nove skulpture i nove susrete na kolonijama, u radionicama koje je vizionarski osnivao. Osobno najradije izdvajam skulpturu izrađenu i postavljenu u parku dvorca Jakovlje. Naziv skulpture Stara vura koja kao položeni stećak asocira nešto istodobno arhaično i barokno; to je lijepi (ne)prolazni spomenik majstorstvu i majstoru. Sa svim opusima unutar područja skulpture, piktoplasikama, slikarstvom, i sjajnim, manje znanim akvarelima, podigao je Grgas svojim djelovanjem spomenik Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje će ostati zabilježena prijateljstva iz godine 1976. u izvrsnoj klasi koju su pohađali Peruško Bogdanić, Kuzma Kovačić, Žarko Violić i Dragutin Grgas Beli.

* * * *

U Velikoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta Zaprešić Ogranak MH u Zaprešiću održao je 9. ožujka, na sam rođendan Dragutina Grgasa Belog, predstavljanje monografije. O važnosti Belog i monografije za zaprešićki kraj, a osobito za njegovu kulturu te likovnu umjetnost, govori odaziv brojne publike, koja je na taj način još jednom došla odati počast Belom i njegovim djelima.

Na promociji su govorili Stanko Špoljarić, autor monografije, Silvija Limani, urednica, te Mirko Ivanjek, predsjednik Ogranka, koji je istaknuo da Belog zapravo svakoga dana susrećemo na ulicama grada jer je on trajno prisutan u svojim skulpturama. Monografija je nastala uz financijsku pomoć Zagrebačke županije, Grada Zaprešića, općina Brdovec, Bistra i Dubravica, Turističke zajednice grada Zaprešića, Dragutina Šmaguca, Puhačkog orkestra Rozga, Elektrowata, Messer Croatia Plina i TZ Savsko-sutlanska dolina i brigi. (Višnja Poropat)