KUL VRAJER

Govor na novoštokavskoj ikavici, kao i bilo koji govor lokalne osobitosti, pitanje je opstanka duhovnoga otoka. Zbirka crtica i pripovijesti‎ ‎"Kul vrajer“ Alojza Pavlovića usredotočena je na dio ‎lokaliteta Ravnih kotara, jasno omeđeni uski zemljopisni prostor, time i na jezičnu građu novoštokavske ikavice benkovačkoga govora, ali danas kad je pojam regionalnog više nego fluidan i neprestance se mijenja konceptima diktiranim iz političkih središta moći, ova zbirka pripovjedaka, misli i znanja, svega onoga što je realno u arealu ovoga kraja koliko i neobjašnjivo, kao i svjetlost koja se rađa na nebu, ideju Olimpa i svu njezinu simboliku prenosi na benkovačko ognjište, koje ovdje treba shvatiti prometejskim, onim mjestom na kojemu se razbuktava i održava vatra života jednog kraja, njegove uže zajednice, ali konačno i naroda sagledamo li to iz vizure činjenice da je ravnokotarski i bukovački kraj, prostor starohrvatske države, tlo na kojemu je izniknulo hrvatsko ime. Svojim ikavskim pričama u ‎monološkim minijaturama, isječcima, zapisima i rasutoj narativnoj poeziji u prozi Alojz Pavlović tvori univerzalne filozofske, sociološke i psihološke teme. Prizori iz priča ‎gotovo su filmske naracije, moguće je doživjeti susrete sa stvarnim osobama i događajima, što priče pretvara u dojmljive skice iz kojih vrca iskustvo, otvorenost i ‎lakoća bilježenja zbivanja i anegdota, gotovo voajerističko zadovoljstvo zavirivanja u svaku pojavu i sitnicu proisteklu iz govora i običaja svijeta benkovačkog kraja. 

Izvor: https://www.hkv.hr/kultura/osvrti-kultura/31711-t-m-bilosnic-narativna-osebujnost-nove-proze.html