Zašto sveti Lovro plače

Marina nas ponovno osvaja pisanom riječju. Ovoga puta nam se obraća u formi dnevnika. Riječ je o književnoj vrsti koja će „ozbiljnije" generacije suptilno vratiti u mladenačke dane. Sigurna sam da su brojni pripadnici istaknute generacije posjedovali svoju „Konsuelo" kojoj su pisali i u kojoj je na autentičan način prikazan individualan život svakog pojedinca. Upravo je to ono čemu forma dnevnika i teži. Osim dnevnika kao okidača za buđenje osjećaja nostalgije, kroz cijeli se tekst provlači motiv dobro nam znanog fenomena meksičkih „telenovela". Mnogi će se složiti da svoje zavidno znanje španjolskog zahvaljuju upravo Konsuelo i ostalim likovima iz serija koje su više godina prikazivane na našim televizijama i koje su nas, usuđujem se reći, učile osjećaju empatije i budile u nama različite emocije.

Marinin tekst nije obično literarno djelo, on je pomalo i intermedi-jalan i interdisciplinaran. Tako nas glavna junakinja, dvanaestogodišnja djevojčica Ana obraćanjem spomenutoj Konsuelo, kako ona naziva svoj dnevnik, ponovno vraća u neka „ranija" vremena u kojima smo bili ludi za serijalima poput Gospodara prstenova i Ratova zvijezda. Čitatelj koji se prvi put susreće s navedenim naslovima, zasigurno će uslijed ovako vješte manipulacije unutar teksta poželjeti saznati nešto više o istima. Ujedno saznajemo i ponešto o pravopisnim pravilima te pokojem poznatom nogometašu. Uz cijelu paletu zanimljivih likova s kojima će se mladi čitatelji moći itekako poistovjetiti, posebno se ističe Anin najbolji prijatelj Josip koji je strastveni zaljubljenik u astronomiju. Motiv astronomije provlači se kroz cijeli dnevnik što se daje naslutiti i iz samoga naslova. Marina nije zaobišla ni uvijek aktualne teme poput nasilja i alkoholizma u obitelji te problema nad skrbništvom. Riječ je o temama o kojima je iznimno važno pisati. Mladi koji se susreću s takvim ili sličnim situacijama u stvarnom životu sigurno će se nakon čitanja ovoga dnevnika lakše n siti s njima jer će spoznati da nisu jedini na svijetu s takvim problemim i možda potražiti potrebnu pomoć. Ono o čemu se premalo piše, a što je autorica izvrsno uklopila u svoj tekst je problem inkluzije. Kroz priču o djevojčici Lamiji, izbjeglici čiji je dom negdje daleko, i „čudnim" pravilima prema kojima mora živjeti, osvješćujemo privilegiju slobode u kojoj živimo i učimo se prihvaćanju.

Na kraju dnevnika suočavamo se s motivom smrti koji nikada nije ugodan, a poglavito ukoliko je riječ o mladom životu kao što je to u ovome dnevniku. Autorica nas unatoč tomu ipak ne ostavlja u osjećaju beznađa. Baš suprotno, ostavlja nam nadu koja se rađa zajedno s novim životom i ljubav koja se množi prijateljstvom i zajedništvom. Sigurna sam da je iz svega navedenog jasno kako će Marinin (Anin) dnevnik sa zadovoljstvom čitati i veliki i mali. Čitajući ga, probudit će u njima različite vrste emocija, a zbog profinjene doze humora koja prati tekst do njegova samoga kraja, neće skidati blagi osmijeh s lica.

Mirjana Kotromanović