Predstavljena pjesnička zbirka "O'te vi'te" autorice Natalije Vidak

Mikeški govor, prepoznatljivi lokalni govor Virovitice, početkom 2026. upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro. Tom je važnom priznanju uskoro pridružen i vrijedan književni prinos: pjesnički prvijenac Natalije Vidak O’te vi’te.

Predstavljanje je organizirao Ogranak Matice hrvatske u Virovitici, koji je ujedno i nakladnik zbirke. Program je interpretacijama obogatio Draga Celić Mikeš, a nastupio je i KUD Virovitica pod vodstvom predsjednika Matije Goslera.

Naslov zbirke, koji u prijevodu znači „Dođite, vidite“, otvoren je poziv čitatelju da upozna autoričin zavičaj. Vidak je na predstavljanju istaknula da je pjesme pisala dokumentarno, bez proizvoljne nadgradnje i, kako bi se reklo po mikeški, bez „fantaziranja“. U knjigu je uvrstila 110 pjesama, potaknutih prizorima iz djetinjstva, događajima iz vlastita života te pripovijestima koje je slušala od predaka i susjeda. Riječ je o svojevrsnoj stihovanoj kronici Virovitice, njezinih ljudi, običaja i svakodnevnih poslova.

Zbirka je organizirana oko nekoliko prepoznatljivih tematskih krugova: Božića, maškara, obiteljskih uspomena, tradicijskih jela i odlaska u tuđinu. U božićnim pjesmama grad svjetluca pod injem, na prozorima vise salonbomboni, a okićeni „krispan“ postaje gotovo živi ukućanin. Pjesme o maškarama okreću se humoru, zamjenama identiteta i karnevalskom neredu, dok ciklus posvećen „otati“ i „omami“ ulazi u intimniji prostor obiteljske povijesti.

Upravo su te pjesme emocionalno središte knjige. Otata hrani ptice, izrađuje dječje svirale, brusi kosu, sadi jorgovan za omamu i na kiši spašava njezino cvijeće. Ljubav se pritom rijetko izgovara izravno. Ona se očituje u postupcima, predmetima i poslovima: u cvijetu, komadu drveta, konjskoj grivi ili šuštanju osušenih latica. Pjesma Oproštaj donosi sliku djedova rastanka od konja Dorata, dok Pišta govori o starosti, gubitku pamćenja i čovjeku koji „u jednu ruku oš’o bi, a u drugu još malo os’to bi“. Jednostavni prizori tako prerastaju u zapise o prolaznosti, privrženosti i dostojanstvu svakodnevice.

Posebno mjesto zauzimaju jela. Mikeški sataraš, nedjeljna juha, gomboce, buhtle, krumpirske pogače i pečeno pile nisu tek gastronomski motivi. Mirisi iz omamine ili majčine kuhinje djeluju kao znakovi pripadanja. Recept se, kako piše autorica, ne čuva samo u bilježnici nego „na dnu srca“. Jezik i hrana u tim se pjesmama povezuju u zajedničko osjetilno pamćenje doma.

Završni ciklus govori o odlasku. Lirski se subjekt nalazi u tuđini, među stranim riječima, hladnim licima i umjetnim svijetom, a utjehu pronalazi u zvuku tamburice, pogledu kroz zeleni prozor i sjećanju na Bilogoru. Dom se javlja u snovima, a povratak postaje unutarnja nužnost. Odlazak pritom dodatno naglašava vrijednost mikeškoga govora: tek udaljen od zavičaja, govornik potpuno razumije koliko je njegov jezik povezan s osjećajem vlastitoga identiteta.

Gotovo svaku pjesmu prati mali rječnik manje poznatih riječi. Čitatelj tako doznaje da je „pendžer“ prozor, „krispan“ božićno drvce, „fašanjki“ pokladno vrijeme, „otata“ djed, a „omama“ baka. Takva je koncepcija važna jer zbirka istodobno čuva govor i otvara ga onima koji njime ne govore. Mikeški ovdje nije zatvoren u folklornu vitrinu: on pripovijeda, šali se, tuguje i pamti.

Predsjednica virovitičkoga ogranka Matice hrvatske Ivana Vidak Teskera istaknula je da se objavljivanje zbirke sretno podudarilo s proglašenjem mikeškoga govora nematerijalnim kulturnim dobrom. Posebna se nada polaže u njezin život među mladima: Natalija Vidak već posjećuje virovitičke škole, a interes učiteljica i učenika pokazuje da mikeške riječi nisu osuđene na nestajanje.

Ivana Vidak Teskera
Foto: icv.hr, Ivana Vlaisavljević