Velebitska balerina

Kažu da je pjesnik u egzilu kao slavuj u krletki jer njegovu pjesmu uživa samo nekolicina najbližih, a za druge je izgubljena.

Rijetko koji pjesnik, iseljenik, pronađe put do domovinskoga čitateljstva, a još rjeđe, želju da pjeva na stranom jeziku i tako ostane u svojoj krletki jer stih, izraz najintimnijih osjećaja, najbolje i najvjerodostojnije se prenosi na materinskom jeziku.

I kao što sama najavljuje u pjesmi Što bih ja: Što bih ja bez hrvatske/riječi mile/što posvuda sa mnom ide/ hrvatski jezik je njezina stvarnost i njezin korijen koji je veže sa svime što joj je u životu važno, Ivanka Sabolić, iako desetljećima živi u Sjedinjenim Američkim Državama, propjevala je na svom hrvatskom jeziku o svemu što je radosti i žalosti i tako postala još jedna hrvatska pjesnikinja u egzilu, ali nadam se, ne i još jedna pjesnikinja nepoznata domovinskim obožavateljima stiha.

Kroz svoje pjesme, Ivanka zrači svjetlom zanosa pjesničkoga stvaranja i stihovima protkanim ljubavlju i uspomenama na Domovinu, mladost i drage joj ljude, ostavlja snažne poruke onoga što joj je u životu sveto i nezamjenjivo. U svojim pjesmama pažljivo bira teme i njima naglašava hrvatske vrijednosti i osjećaj pripadnosti svom hrvatskomu narodu.