26. TAMBURAŠKI MEMORIJAL HRVOJA MAJIĆA

Izvanredna ideja da se u prvi plan stavi tambura, taj instrument koji svima nama znači vrlo mnogo. (Vokali imaju dosta drugih prilika doći do izražaja). Nije to bilo koji instrument već onaj koji nas veže za ovu našu Panonsku ravan a koji najbolje oslikava i naš mentalitet. Ona (tambura) je sa nama kad se netko rodi, kad se vjenčava i kada umre ali i u svim drugim trenutcima života. Tambura je uvijek s nama i zato je naša, naša najdraža. Svakom tamburašu je izazov svirati na ovoj manifestaciji jer tu nema bodovanja, nema navijanja, nema ničeg osim divljenja toj našoj tamburi. Tamburaši se upoznaju i časte sve u slavu tambure kao nigdje drugdje. Već zbog svega ovoga svi bi trebali najjače podržati ovu manifestaciju koja više nije samo sjećanje na Hrvoja Majića već i oda tamburi.

Ove godine prvi nam se predstavio Orkestar KC „Gatalinka“ iz Vinkovaca. 15 djevojčica i 5 momčića donijeli su nam tradicionalnu sliku slavonskog folklora i tamburu smjestili u njen izvorni ambijent. Čuli smo samice, čuli smo tamburaški orkestar ali i gajde uz tamburu. Ta kombinacija je kao kad zasviraju velike crkvene orgulje. Zvuk koji obuzima sva čula i potpuno ispunjava dušu. Orkestar se predstavio kao dobro uigrana i homogena cjelina. Sve je bilo baš kako treba. Za pozdraviti je i ideja organizatora da predstavi tamburu u ovom njenom izvornom obliku. Dirigent i svi iz Gatalinke mogu se ponositi jer su osvojili srca publike.

Drugi po redu na bini se pojavio Tamburaški sastav „Savus“ iz Siska. Članovi orkestra, njih 6 su za repertoar odabrali ono što je proslavilo Janiku Balaža. Bilo je tu virtuoznih pasaža u stilu uzora a prilikom izvedbe mogla se zapaziti vrlo velika orkestarska disciplina jer se točno znalo kad tko što treba svirati. Sve u svemu vrlo organizirana svirka. Njima treba poželjeti da nastave ali i da se odvaže i za druge muzičke numere koje nisu iz repertoara velikog Janike Balaža. Siguran sam da oni to mogu.

Što reći za Branka Baka Jovanovića nenadmašnog virtuoza na basprimi. Sigurno danas ne postoji još netko, tko je kao on. U sastavu koji nam se predstavio bila je solo basprima koju je svirao Bako, kontrabas i gitara. Program koji su izveli je plod studiranja kompozicija koje su po izvedbi bliske džez improvizacijama. Na momente nam se moglo pričiniti da slušamo Đango Rainharta, a ipak je to bila basprima Baka Jovanovića. Zanimljiv i dojmljiv je bio i muzički dijalog između basa i basprime a na momente i ritam gitara je postala solo gitara, a basprima je preuzela ulogu harmonijsko-ritmičnog instrumenta. Zaista nesvakidašnji doživljaj je bio uživati u tamburi u njihovim rukama koja se izdigla na najviši svjetski pijedestal.

Županijski tamburaški orkestar nas je poslije Baka vratio kući. Odlično izbalansiran zvuk svih linija u orkestru je donio puninu orkestarskog zvuka. Repertoar sa kojim su se predstavili je sastavljen od sada već klasičnih kompozicija koje su pisane za tamburaške orkestre ali i obrada iz drugih muzičkih žanrova. Na taj način su pokazali da tambura nema kompleks kada treba izvoditi i muziku različitih žanrova. Muzički sladokusci bi možda ukazali na mjestimičnu grubost pojedinih svirača mada je to u zanosu kojim su se predstavili i prihvatljivo. Ipak ovo je bio koncert uživo a ne snimanje u studiju. Pokazalo se da je za vodstvo ovakvog orkestra dirigent važan, a taj zadatak je Marko Sesar obavio profesionalno i znalački sa punom ljubavlju za tamburu.  

Bio sam na skoro svakom od ovih 26 memorijala. A često sam i sam svirao na sceni kazališta „Joza Ivakić“ u okviru nekog memorijala Hrvoja Majića. Nisam provjeravao ali mi se čini da je Subotički tamburaški orkestar najčešći sudionik sa strane. Svirali su puno puta i uvijek se iznova vesele pozivu uz osjećaj da dolaze među svoje. Ovog puta u pedesetoj godišnjici postojanja nastupio je malo pomlađen sastav sa težnjom da očuvaju ljepotu tona koja je uvijek krasila orkestar kao i kvalitetu interpretacije. Odmah se mora priznati da su to u potpunosti ostvarili. Predstavili su se za njih uobičajenim izborom kompozicija iz popularne glazbe i transkripcija iz svjetske muzičke literature koju su priredili već oprobani majstori tamburaških aranžmana. Njihove interpretacije krasile su dinamički iznijansirane dionice koje su ostavljale utisak da orkestar „diše“. Pored toga služili su se i različitim tehnikama sviranja kao što je sviranje prstom ali i one koju nazivaju picikato jer tako dobijaju ton kao kada violine umjesto gudalom trzaju žice prstom. Na taj način povećali su kolorit zvuka tamburaškog orkestra. I kod ovog orkestra dirigentica Marijana Marki je odigrala važnu ulogu. Suvereno je vodila orkestar koji je slijedeći njene zahtjeve ostvario vrlo uspješan nastup.

Prava je šteta što publika nije u još većem broju podržala ovu manifestaciju koja u umjetničkom smislu predstavlja veliki skok ka svjetskom priznanju tambure. Nadam se da će se i taj moment u buduće popraviti pa će tada ova manifestacija postati svetište njenog veličanstava tambure.  

Stipan Jaramazović