DJEVOJAČKI MIRAZ U VALPOVŠTINI

Poznato je da se u ne tako davnim vremenima većina bračnih zajednica nije, na žalost, sklapala iz ljubavi nego su o budućem zajedničkom životu mladih odlučivali njihovi roditelji. Djeca su od ranog djetinjstva voljom i dogovorom roditelja bila predodređena jedno za drugo isključivo iz materijalnih razloga. Vremešna kazivačica koja kaže: „Ni' tu niko nikog pito za nekakvu ljubav, makar šta! Samo bogatstvo.“

Svako novo djelo koje obrađuje bilo koju temu iz područja etnologije predstavlja pravu dragocjenost jer se kod nas već odavno osjeća veliki nedostatak ovakve literature. To se pogotovo odnosi na djela čija je osnovna tematika vezana uz tradicijsku i običajnu kulturu lokalnih sredina.

Autorica je u svojoj knjizi jednostavnim i svakom razumljivim rječnikom opisala ovaj običaj, koji je poput mnoštva drugih postupno gubio na značaju i prije nekoliko desetljeća potpuno izumro. Ostalo je da ga se starija pokoljenja sjećaju, a novije generacije će o njemu saznati više iz ovakvih djela. Knjiga je podijeljena na više kraćih poglavlja u kojima je navedeno obilje podataka o mirazu, njegovoj ulozi, značaju, količini, vrijednosti i slično. Nakon pojašnjenja pojma i uvodnog opisa miraza, prelazi se na osnovnu temu, tj. Djevojački miraz u Valpovštini. Jednostavnim riječima pojasnila je pojam štafir – izraz koji je u našim selima još uvijek u upotrebi, a označava „djevojačku spremu koja se sastojala od namještaja, posteljine, odjeće Dalje se nižu precizni opisi odjeće, tradicijske nošnje, ruva, od skaličane (plisirane) suknje preko niza tradicijskih odjevnih predmeta sve do šticli (pletenih orukvica), maramica i čarapa. Zatim se nižu niz tekstilnih predmeta od dijelova posteljine sve do stolnjaka, vreća za pšenicu i trubica platna. Posebno mjesto zauzima opis svadbene škrinje (kobilaš) i namještaja. Prijevoz štafira u mladoženjinu kuću i Razgledavanje miraza su dva posebna poglavlja koja čitavoj priči daju tipičnu narodnu dinamiku. Nakon toga slijedi nabrajanje još čitavog niza darova koji mogu biti dio miraza, kao i neke situacije iz obiteljskih odnosa. U poglavlju Prikaz slučaja 19 nekadanjih udavača iz Valpova, Narda, Bocanjevaca, Zelčina, Šaga, Ivanovaca, Harkanovaca, Marjančaca i Harkanovaca su iznijele svoja sjećanja. Tu u detalje saznajemo što su sve te nekadašnje udavače dobile u miraz. Na kraju knjige nalazi se zanimljiv i bogat rječnik zavičajnih lokalizama kojima su se kazivačice služile.

Stjepan Najman