Ove priče iz davnina doživio sam kao zaljubljenički poziv čovjeka na sabranost i osvješćivanje/ slično onom pozivu blaženog Alojzija Stepinca koji reče: „Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači." Tu poruku prenosim, kao jednu od poruka koje sam prepoznao u knjizi Mladena Houške, i čitateljima ove knjige. U vremenima u kojima se nalazimo, koja izgledaju kao posljednja, jedina sigurnost jest pouzdanje u Boga, ljubav prema njemu i, nadasve, ljubav prema sebi kako bi se na ispravan način moglo ljubiti i drugoga.
Neka ovo uvodno slovo bude poticaj čitatelju da, prebirući retke ove knjige, mašta i zamišlja idealan svijet. Neka zamišlja kako svoj svijet i zemlju u kojoj živi učiniti mjestom raja na zemlji, kako bi izbjegao da postane pusta i prazna. Neka vlastitim djelovanjem oslobodi prostor nad kojim će Duh Božji, koji stvara život i daje mu da opstane, lebdjeti.
Poučeni iskustvom proteklih vremena, razmišljajući uz likove iz ovih i sličnih pripovijesti, s pouzdanjem živimo za ono krajnje i jedino bitno: da nam imena budu zapisana na nebesima.
Čitajući pripovijesti Mladena Houške, otvorio mi se prozor prema jednom privilegiranom prostoru koji je dragocjen. U njemu je sve dopušteno, a opet zadano okvirima povijesnih činjenica koje je nemoguće promijeniti. U tom prostoru živi želja za sretnim završetkom svake priče. Dobrim dijelom završetci i jesu sretni, budući da su blagoslovljeni životima naših predaka koji su živjeli za dom i domaju, za svoj zelinski kraj i kaplju u kojoj je istina.
Tomislav Glavnik
Ilustracije: Dinko Bivol
Klikni za povratak