Dvije promocije albuma ,,Dugih lampa sjaj“

Koncertne promocije albuma održane su 3. ožujka 2026. godine u Dječjem kazalištu u Subotici te 5. svibnja 2026. godine u Kazalištu mladih u Novome Sadu. Nosač zvuka s pratećom knjižicom uglazbljenih Majerovih pjesama ilustrirala je Ružica Miković Žigmanov, dizajnirao Darko Vuković, a uredila Nevena Baštovanović. O Nemanji Nešiću, koji je odabrao, skladao i izveo stihove Vjekoslava Majera, u recenziji Enesa Kiševića čitamo,: ,,Dok piše note, on je sav svoj. Kada na sceni stihove drugih pjesnika pjeva, oni zvuče kao da su njegovi. Taj osjećaj nikada ne možemo postići kada ih sami sebi čitamo“.

Na promociji u Subotici, kao i u Novom Sadu publiku je pozdravio hrvatski književnik iz Vojvodine Darko Baštovanović upoznavajući nazočne s osnovnim crticama iz životopisa Vjekoslava Majera, istaknuvši kako je Majerova pjesnička osobnost, iako u znatnoj mjeri zapostavljena, najprepoznatljivija po nadahnutošću Zagrebom. Po Baštovanovićevim riječima, Zagreb je za Majera ,,grad koji se ne može svesti na točku na karti, jer njegova prepoznatljivost proizlazi iz osjećaja mjere, u eleganciji detalja, u diskretnoj melankoliji koja nije tamna poza, nego svijest o prolaznosti”. Nakon uvodne riječi i razgovora s novosadskim skladateljem i kantautorom Nemanjom Nešićem, dvanaest pjesama s albuma ,,Dugih lampa sjaj” s autorom su izveli glazbenici Svetozar Nešić na klaviru, Predrag Dmitrović na basu i Đorđe Bubnjević na kahonu. Nizale su se jedna za drugom pjesme –  ,,Plesačica”, ,,Tulipani”, ,,Velegradsko veče”, ,,Ljubav”, ,,Pjesma Tinu Ujeviću u svitanje” i druge – dok su Nemanjini neposredni komentari, dojmovi i anegdote – što iz vlastita, što iz života Vjekoslava Majera – dopunjavale sliku autorskog spoja dvaju umjetnika, dva vremena, dvije vrste umjetnosti, dviju poetika. Možemo zaključiti riječima uvodničara, da nam ,,Majer, kroz Nešićevu glazbenu interpretaciju, ne dolazi kao arhivski ostatak jedne književne prošlosti, niti kao autor kojega se s vremena na vrijeme treba sjetiti zbog pristojnosti prema kulturnoj baštini, nego kao živa, osjetilna i misaona mogućnost da ponovno čujemo kako poezija diše kada joj se pristupi s poštovanjem, znanjem i stvarnom umjetničkom odgovornošću”.

Objavljivanjem uglazbljenih pjesama Vjekoslava Majera u izboru i interpretaciji Nemanje Nešića ostvaren je višestruki doprinos hrvatskoj kulturnoj sceni – što kroz spoj različitih vrsta umjetnosti, nasljeđa i suvremenosti, matične Hrvatske i hrvatske periferije u Vojvodini, kao i kroz važan iskorak iz tradicijskih ka suvremenim praksama na planu kulturne produkcije u manjinskom kontekstu. Na koncu ostaje dojam kako kultura, u svojoj najdubljoj i najodgovornijoj pojavnosti, nikada nije tek ukras društvenoga života niti svečana scenografija kojom se zajednica povremeno samopotvrđuje pred vlastitim zrcalom – ona je prije svega prostor susreta, mjesto na kojem se naslijeđeno i suvremeno, vlastito i drugo, izgovoreno i prešućeno, ne dodiruju bez posljedica, nego proizvode onu vrstu pomaka bez kojega nema ni ozbiljne umjetnosti, ni zrele recepcije, ni istinske kulturne samosvijesti.

Nevena Baštovanović