Splitska zagora

Poštovani čitatelji drago mi je što u ruci držite knjigu Splitska zagora - riječi, običaji i poznatije osobe. Za razliku od uobičajene prakse po kojoj se u obraćanju čitateljima spominjanja imena nacionalno i internacionalno poznatih osoba, znanstvenika umjetnika, gospodarstvenika i sl. u ovom predgovoru spomenut ću ime jednoga, meni poznatoga tipičnoga Zagoranca Ivana Pužića ili Jokanovića, nepismenoga, radišnoga i izuzetno snalažljivoga čovjeka u prostoru i vremenu u kojem je živio.

Osim po čvrstoj građi, Ivan se isticao i primjernom pobožnošću te zaljubljenošću u zemlju koje je naslijedio od predaka i koju je s pomnjom obilazio, čistio, krčio, obnavljao zidove i prizide i obrađivao. Jednom zgodom prije nekoliko desetljeća Ivanu sam pomagao pri jesenskoj sjetvi (kopao oplaze). Pri zalasku Sunca, posao je bio dovršen, Ivan je pustio volove iz jarma, iznio ralo ispred ulaza na njivu, zazidao lazu i potom se naslonio na ogradni zid njive i svoj pogled, pun nekog posebnoga zadovoljstva i zahvalnosti, usmjerio prema zasijanoj i preoranoj njivi. Nakon toga se mirno i staloženo prekrižio, a zatim desnom rukom ispruženoj prema njivi napravio znak križa i jednako staloženo rekao: Bože moj, hvala Ti i blagoslovi trude naše.

Obnovljena sjećanja na Ivana nametnuše i usporedbu zrnja ili sjemena pšenice koji je on vadio iz bisage i sijao po svojoj njivi sa slovima i riječima korištenim pri nastanku ove knjige i da bih mogao ponoviti njegove riječi spomenute u prethodnoj rečenici. Među riječima spomenutim u ovoj knjizi najviše je onih koje sam čuo od svoje majke Marije, starijega brata i sestara, ali i od strica Ivana, kojima i ovom prigodom izražavam zahvalnost i kažem ono što bi oni rekli o svojim dragim pokojnicima: Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

U razgovoru s jednim dugogodišnjim poznanikom o knjizi i njezinom sadržaju on me polušaljivom tonu upita: Koji te razlozi natentaše na posao kojeg si se prihvatio? Tom sam mu prigodom, također na šaljiv način rekao kako mi se čini da je meni bilo lakše napustiti Zagoru nego Zagori mene i da se u toj činjenici kriju i glavni razlozi prihvaćanja odluke o pripremi ove knjige. U ovom nešto ozbiljnijem i opširnijem obrazloženju ističem kako je razloga za upuštanje u taj posao bilo više, ali da ipak prevladavaju oni s emocionalnim predznakom. Izražavam i nadu da će knjiga doprinijeti boljem poznavanju rodnoga kraja koji sam, istini za volju, pred više desetljeća zamijenio drugimstalnim boravkom, no on se duboko usjekao u moju memoriju i osjećaje, zbog čega sam mu dao i prioritet u svojim stručnim i znanstvenim istraživanjima i radovima. Smatram da su mi navedene činjenice dale pravo, ali na određeni način nametnule i obvezu uključivanja u poslove pripreme knjige koju imate u rukama. U tom pogledu dobro se prisjetiti i poznatih promišljanja prema kojima se ljubav prema domovini i zavičaju ne ocjenjuje po onome što se od njih dobilo, već po onome što se njima dalo i za njih učinilo, kao i mudre izreke: Riječi nestaju, spisi ostaju.

Svjestan sam činjenice kako se ovo kao i svako drugo djelo, moglo napisati na drukčiji i kvalitetniji način te da se i ono mora usavršavati. Također ističem kako se svaki autor pri objavljivanju knjige izlaže riziku mogućih sadržajnih, metodoloških, jezično-stilskih i terminoloških pogrešaka. Ipak, u taj sam se rizik svjesno upustio i bit ću zahvalan svakom čitatelju koji ukaže na nedostatke i predloži primjerenija rješenja.

Hvala svima koji su pomogli pri izradi ove knjige. Prvenstvo pripada onima koji su o tome kraju i njegovim posebnostima pisali prije mene i čijim sam se spoznajama, stavovima i zaključcima koristio pri pisanju ovoga rada (vidjeti popis literature) i kojima izražavam veliku zahvalnost. Izraze zahvalnosti dugujem autorima tekstova, fotografija (Tonko Bartulović, Mirko Matijaš, Duje Šilović, Zdravku Živkoviću i dr.), kazivačima, lektorici prof. Božici Vuić, tehničkom uredniku, tiskari i nakladniku OMH, u Splitu, službama Općine Lećevica na podršci, kao svim drugima koji su pomogli u prikupljanju i obradi podataka.

Posebnu zahvalnost dugujem članovima obitelji na podršci i razumijevanju.

U Zagrebu, srpanj 2024.

Mate Matas