Predavanje Ite Praničević Borovac TRAGOVIMA POMORSKIH SVETIŠTA SREDNJE DALMACIJE

U organizaciji ogranka MH u Splitu održano je zanimljivo predavanje Tragovima pomorskih svetišta srednje Dalmacije koje je u punoj dvorani Ogranka održala dr. sc. Ita Praničević Borovac predavačica iz likovne umjetnosti na Umjetničkoj akademiji Filozofskog fakulteta u Splitu.

Ona je u svojem izlaganju, popraćenom zanimljivim slajdovima, istaknula da je stanovnicima priobalja more životni prostor, mjesto odvijanja svakodnevnih aktivnosti od ribarenja i lokalne trgovine do odlazaka na daleka putovanja potaknuta egzistencijalnim potrebama ili pak izazovom otvorene pučine. Pogibelji koje nosi boravak na moru – od iznenadnih oluja, gusarskih prepada do ratnih sukoba, također su primorcima od davnina dio teške svakodnevice. Utjehu i olakšanje donosila su im mjesta osobitog značenja i namjene, svetišta koja su pohodili i u kojima su se okupljali. Nekad su to mjesta izdaleka vidljiva s mora, na uzvisini ili istaknutom rtu, ali mnoga su usidrena daleko od obale.

Sakralna građevina središte je obrednog okupljanja i svetište. Posebnu ulogu imaju likovna djela koja su važan vid posredovanja vjerskih osjećaja primjerice o crkvama koje su bile sjedišta mornarskih i ribarskih bratovština, nedvosmisleno potvrđuju pomorski značaj nekog svetišta.

Kratki pregled svetih mjesta ribara, pomoraca i putnika na prostoru srednje Dalmacije započinje od antike do našeg doba. 

Najranije se spominju dva grčka pomorska svetišta – na Palagruži i rtu Ploča, oba posvećena Diomedu, junaku Trojanskog rata, kojima pomorci i putnici hodočaste od 6. do 1. st. pr. Kr. Iz vremena rimske vlasti izdvaja se svojim položajem na krajnjoj točci Marjanskog poluotoka svetište božice Dijane koje je imalo važnu ulogu prostornog orijentira, ali i božanske zaštite pomoraca i putnika. 

Mnoge su ranokršćanske i srednjovjekovne crkve smještene izvan gradova izgrađene sasvim blizu mora. Na prostoru Splitskog poluotoka, uz obradiva polja splitskih težaka uz morsku obalu, nalazile su se crkve posvećene svecima pomorskog značenja poput sv. Nikole, sv. Petra i sv. Andrije, a najviše ih je nosilo ime sv. Marije. Neke su bile sjedišta ribarskih i mornarskih bratovština poput crkve sv. Nikole de Serra na južnim obroncima Marjana, uz koju se vezuje utemeljenje najstarije pomorske bratovštine u nas, osnovane 1349.g. Crkva sv. Jelene izgrađena posred splitske luke početkom 18. stoljeća te gospina svetišta na Spinutu i na Žnjanu. Najvažnije gradsko pomorsko svetište je Gospa na Pojišanu, koje je i danas sjedište Apostolata mora.

U Trogirskom kraju se posebno štuje gradski patron i biskup s kraja 11. i početka 12. st., sv. Ivan zbog  uspomene na čudesno spasenje iz brodoloma. Trogirani su sredinom 14. st. podigli malu crkvu na mjestu događaja, kod nekadašnjeg grčkog svetišta na opasnom rtu Ploča. Na veličanstvenoj gradskoj katedrali, uz doprinose najvećih majstora od 13. St. nadalje, svoj su iskreni trag ostavili i nepoznati autori  crteža jedrenjaka na vanjskim zidovima i u njezinoj unutrašnjosti. Iz nekoliko trogirsko-čiovskih crkava i samostana potječu drvene votivne slike i srebrne pločice izrezane u obliku tadašnjih lađa, dok je mjesto najsnažnije povezanosti pomorskoga puka i nebeskog Gospinog zagovora, u njezinu svetištu od Prizidnica, izraslom u 16. st. na kamenoj litici nad  morem.

Na otocima Braču i Hvaru tragove pomorskih svetišta i običaja bilježimo od ranog srednjeg vijeka do u 20. st., kako u crkvama izgrađenima na žalu ili hridima tako i na položajima daleko od obalne crte. Ribarsko-pomorsku bratovštinu sv. Nikole nalazimo u 15. st. u Bolu na Braču i Starom Gradu na Hvaru (kao i na Čiovu), a onda i zavjetne slike u nekoliko pojavnih oblika - od crteža veslarke sagene, ugrebanog u svježu žbuku netom izgrađene male crkve sv. Luke kraj Donjeg Humca (11/12. st.), ili jedrenjaka na zidu župne crkve sv. Jakova u Pitvama (18. st.) do tipičnih ex-voto slika na platnu ili papiru iz 19.st, darovanih mnogim otočnim crkvama. Od 16. do 19. st. mornarima je služila crkva i hospicij sv. Venerande, danas samo toponim na karti turističke ponude grada Hvara.

            Otok Vis trajno nosi pečat modre pučine, starih plovila i još starijih običaja, a sakralne građevine i likovna ostavština zrcale sliku nekadašnjeg života otočana, ribarskih družina, kalafata i mornara. Pod zaštitom biskupskoga štapa sv. Mikule Putnika, sv. Jurja, sv. Ante Padovanskoga i brižnog blagoslova sv. Marije, čija su svetišta skladno raspoređena po otoku, a najdojmljivije svetište na komiškom žalu - Gospa „Gusarica“, odvijala se u tišini životna drama čovjekova opstanka na moru.

Na priobalnom i otočnom prostoru srednje Dalmacije pomorska se svetišta, poput svjetionika na obzoru, pale i gase ostavljajući svoj trag u vremenu. Neka su izgubljena, ipak ne i posve zaboravljena, druga su jedva poznata. Tek nekoliko njih je još uvijek mjesto žive pobožnosti i trajanja drevnih običaja.

(dr. Joško Kalilić)