Muze i božanski izvor pjevanja i kazivanja

Može li se uopće božanski smisao grčke muzike ili onoga što su stari Grci iskušavali kao μουσικὴ τέχνη na bilo koji način doslutiti? Putovi za doslut nečega takvog gotovo su posve neprohodni. Vrlo je malo onih mislilaca koji su se sluteći osmjelili o tome nešto uvjerljivije progovoriti. Što je to izazvalo posvemašnji zaborav muzičnoga umijeća? Što se to odavno ispriječilo našemu sluhu da ne može dosluhnuti ili doslutiti ono što je na začudan i teško protumačiv način predodredilo cjelokupnu kasniju povijest europske glazbe? Mogućnost razotkrivanja toga zaborava leži jedino u doslutu božanskoga podrijetla muzike. Mit o Orpheju može nam pri takvu pokušaju biti od znatne pomoći. U njemu naslućujemo predmetafizički glas iskona čiju skrivenu glazbu ne možemo zapisati, ali ju, ugođeni neopisivom tišinom, možemo kadšto unutarnjim sluhom dosluhnuti.

Zacijelo se u drevnome grčkome iskustvu onoga božanskog sabirala i preobražavala tajanstvena moć muzičnoga umijeća. Kako može bilost takvog božanski ugođenoga grčkog iskustva postati mogućom snagom naše slutnje? Onaj tko bi bio pozvan da se poduhvati takva misaona posla morao bi prethodno raskrčiti putove od mnogih, gotovo nepremostivih prepreka i predrasuda. Posve izgubljeni u bezbrojnoj množini različitih zvukotvornih pojavnosti, teško da se uopće možemo prisjetiti, a kamoli otvoriti za skriveno-neskrivenu prvotnost jedinstva onoga božanskog i muzičkog kojim su drevni Grci bili usudno obuzeti i ugođeni. Kako je uopće moguće prodrijeti kroz neprohodnu fragmentarnost, rasap i gluhoću novovjekoga svijeta te doprijeti do onoga božanskog iskustva što su ga drevni Grci stjecali napajajući se na božanskom izvoru Mnemosyne, majke Muza?

Za stare je Grke Mnemosyna bila sveznajuća božica pamćenja, koja je pamtila „sve ono što je bilo, sve što jest i sve što će biti“ (Hesiod, Theog. 32, 38). A njezine kćeri Muze pjevajući i plešući na gorskim izvorima donosile su „zaborav teškoća i odmor od svih briga“ (Theog. 55) te blagdan kao božanski ugođenu svetkovinu osobita sjećanja. Pjevajući božanskim glasovima, „Muze slave čestiti rod bogova – od iskona“ (Theog. 45, 115). Upamtimo, kada je pjesnik uistinu obuzet Muzama, on se neposredno napaja sveobuhvatnim znanjem Mnemosyne. U primjerenu dosluhu s drevnim grčkim mitovima, francuski nas pjesnik Paul Claudel u odi naslovljenoj Muze podsjeća: „Mnemosyna vazda tiho uzdiše u srcu tišine. Ona je boginja pamćenja koja nikada ne otvara usta“.

Zagonetnost božanskog života najizvornije nam se objavljuje kroz osobitu duhovnost mitskog svijeta, kada nas ono božansko tijekom iznimno sretne prigode ili nekog tajanstvenom milošću ugođena trenutka, neočekivano obuzme te istodobno nadahnjuje blaženstvom neopisive tišine. Kroz odani posluh duše objavljuje se ono što su stari Grci, prema uvjerenju Waltera Otta, doživljavali i tumačili kao božansko odjekivanje muzike. Jer, „samo onda kada se poznaju bogovi u njihovoj blaženoj tišini, samo onda se razumije način njihova djelovanja i tvorenja. I obratno: onomu tko to djelovanje i tvorenje razumije u izvornom grčkom smislu objavljuje se jednako tako blažena tišina bogova. O tome je među novijima ponajviše znao Hölderlin, pjesnik pogođen božanskim usudom. Gdje god da on govori o savršenom, božanskom i božanski lijepom, znamen je toga tišina i blaženi osmijeh.“ (Walter F. Otto, Theophania, Klostermann Verlag, Frankfurt am Main, 1979., str. 64) Ukoliko je tišina neizreciva objava božanske duhovnosti, onda se neopisivo svjedočanstvo obuzetosti takvom božanskom tišinom može jedino sutiho odšutjeti. Zato se „ono božansko“, kako kazuje Walter Otto, „može iskusiti samo u tajanstvenoj obuzetosti, koja daje da ono što se apsolutno ne može zreti ni misliti postane duševnim doživljajem“ (isto, str. 54).

Ako je božansko jedinstvo muzičnoga umijeća zbog posvemašnje nesluhovitosti modernoga čovjeka posve nedoslušno, to još ne znači da se onkraj pozitivističkoga opreza mnogih klasičnih filologa i mitologa ne možemo uputiti na moguće izvornije suputništvo naziranja i slutnji. Kušnja slutnje zahtjevan je misaoni izazov. Pouzdanih vodiča na neprohodnome putu slutećega razotkrivanja neizmjernoga smisla što se skriva u božanskome svijetu starih Grka, ima vrlo malo. Među najpouzdanijima, koji su doslutili najdublji smisao grčke mitologije i drevne grčke muzike, svakako je Walter Friedrich Otto.

Iako su u mrtvozorničkome obzoru znanstvene filologije grčki bogovi „rođeni iz primitivne tlapnje“ i kao takvi svedeni na „predznanstvene pojmove prirodnih pojava“, prema Ottovu misaonom uvidu oni su pralikovi beskonačnog bogatstva bitka i, premda odsutni, njihov nas duh u obezboženu svijetu iznova ugađa na pobožnost. Prešućen od mnogih odviše krutih klasičnih filologa te gotovo posve osamljen na svojem istraživačkom putu, Walter Otto je usprkos tomu na sebi svojstven način strpljivo promišljao, domišljao te postupno doslutio sam bitak grčkih bogova i božanski izvor grčkoga pjevanja i kazivanja. 

Krešimir Brlobuš (Pogovor)