Predstavljena knjiga "OD ZAGONETNE GRADINE NA KREMIKU DO ČAROBNIH VINOGRADA NA BUCAVCU" autora Roka Ivande

Roko Ivanda, nakon što je 2021. za svoju putopisno-povijesnu studiju Baština izgubljene Bosiljine dobio Zlatnu povelju Matice hrvatske, nastavlja baviti se primoštensko-rogozničko-marinskim krajem na poluotoku Bosiljini. Gotovo zaboravljeni rukopis, koji je skoro dvadeset godina u svom računalu čuvao vrijedni knjižničar Vilijam Lakić, ugledao je konačno svjetlo dana zahvaljujući vodičkom Gradskom vijeću i gradonačelniku Anti Cukrovu, koji su financirali tisak, te prijateljskim poticajima arheologa i nekadašnjeg pročelnika Konzervatorskog odjela Marka Menđušića i don Stipe Perkova, urednika časopisa Vjera u kamenu, koji je sačuvavši tiskani rukopis svojim angažmanom omogućio njegovo objavljivanje. I ovu, kao i autorove prethodne knjige, fotografijama je opremio istaknuti filmski i televizijski snimatelj, te pionir milenijske fotografije Šime Strikoman. Autor knjigu posvećuje "skromnim i vrijednim Primoštencima s poštovanjem i primoštenskom vinu Babiću s ljubavlju". A u svojoj recenziji mr, sc. Ante Tomaš kaže: "Naslov je ujedno i posveta, a ovo djelo je opsežna ilustracija svih boja, mirisa, karaktera i duha ljudi i vina."

Nakon što je Tončika Cukrov, koja je svoj radni vijek završila kao viša kustosica u Muzejsko-dokumentacijskom centru u Zagrebu,  kao Vodičanka i susjeda, predstavila autora i njegov opus, dala je svoje viđenje najnovijeg Ivandina djela ističući pritom njegovu analitičnost, sistematičnost i ozbiljnost u razradi teme. A Marko Menđušić u pogovoru knjige, između ostaloga, piše: " Iza pomalo neobično dugog naziva, Od zagonetne gradine nestalih Hila na Kremiku do čarobnih vinograda na Bucavcu, prezentirana je povijest primoštensko-rogozničkog prostora od vremena Ilira do danas kroz mijene koje su ostavljale traga, u dobrom ili lošem smislu, utjecajem najprije grčke, a potom rimske civilizacije, ranoga kršćanstava i seobe naroda, dolaska Hrvata i njihova susreta s kršćanstvom, uspostave srednjovjekovne hrvatske države, mletačke, francuske i austrijske vlasti, Velikoga rata, prve Jugoslavije, Drugoga svjetskog rata i druge Jugoslavije, razvoja turizma šezdesetih godina 20. stoljeća, Domovinskog rata i osnutka i ustroja Republike Hrvatske te života u slobodnoj domovini i demokratskom društvu."  U maniri vrsnog putopisca koji obilazi teren, razgovara s ljudima, bilježi priče i anegdote, a pritom obilato koristi znanstvenu i stručnu literaturu, arhivsku građu te stare karte i fotografije, stvorio je autor tekst koji se čita kao roman, neopterećen dosadnim povijesnim činjenicama. Pritom, Ivanda se nije ograničio samo na prostor Bosiljine, već poseže za najranijim spomenima o vinu, od Armenaca, preko Biblije, pa sve do pjesama velikih svjetskih pjesnika koji su opjevali ovo zasigurno najopjevanije piće.

Svoju knjigu Roko Ivanda završava pomalo pesimistično i kaže: "Ipak, pomalo zaboravljajući na loze sve se promijenilo, više nije ništa kao prije, drukčija su im nastojanja, mogućnost boljeg života  bez motike, zanijela ih je. Izgubili su interes za stoljetnu hraniteljicu. Rijetko će se prostorom vidjeti "novina" na kojoj se podižu novi vinogradi. Stari se održavaju po inerciji, I konobe su im drukčije, Proces gubljenja prepoznatljivosti, identiteta je u tijeku. Živjela globalizacija!" Usprkos navedenome, sve ono što je u knjizi prethodilo ovom pomalo tužnom završetku, demantira autora i priča o tome kako je naša loza žilava i kako je, unatoč svim povijesnim mijenama i nedaćama, uspjela preživjeti ostavljajući tračak optimizma i vjere da će iz ovog kamena i dalje rasti Babić.

 Zdenka Bilušić