ROMANI

Iz Predgovora

Stvaralačko otkrivanje svijeta u suodnosu vremena i prostora, kao i pojavnosti koje nastaju različnim uzročno-posljedičnim vezama, vazda biva izazovom, obnavljajućim pozivom za jezično usuglašavanje ili prešućivanje sa zbiljom. Sve i kada bismo uočavali značajke pisca kao građanske osobe s navadama i potrebama koje ga stvarno određuju, nikako ne treba isključiti da svojim autorstvom priznaje duhovnu snagu stvaranja. Zato i primjećujemo da komuniciramo s autorom koji pridržava svemir pa u nastale suodnose uvodi sve pojedinosti i razine teksta.

Književnik Vitomir Lukić pripada netipičnim piscima i nije ga lako situirati - podosta je toga u njegovom djelu implicitno. Moga bi biti u književnome susjedstvu europskih pisaca poput Prousta, Manna, Čehova ili domaćih Andrića, Šopa i Krleže. Obilježava ga sklonost "vremenovanja" vremena i na tom tragu pa i na otvorenom području upućuje se u književni minimalizam, podastiranje drukčijih lokacija za čistopis. I kada se čini da je njegovo stvaranje u rasutosti teksta, zapravo to i ne će biti pravo lice (ne)zapadnjačkoga subjekta, dvojnika s kojim se nosi kroz kreativni čin.