HRVATSKA KNJIŽEVNOST BOSNE I HERCEGOVINE U DRUGOJ POLOVICI XIX. I POČETKOM XX. STOLJEČA

Iz Predgovora priređivača Šimuna Muse

Razdoblje u kojem žive i djeluju ova 24 spisatelja, medu kojima nema ni jednog poznatijeg imena, ali koji su svojim djelom, kao "dokumentom kaotična vremena", pokazali duhovnu razinu i ukazali na općekulturne potrebe hrvatskog naroda u BiH, vrijeme je teških društveno-političkih okolnosti u kojima se, unatoč svemu, hrvatski puk budi postajući sebesvjestani odlučan mijenjati duštveni položaj. Književno, znanstveno, spisateljsko, vjersko-poučno, prosvjetno i uopće kulturno djelovanje svakog iz ove skupine čini i u nacionalnom i u kulturmom smislu osobit mozaik prepoznatljiv po svom eklekticizmu, kada se odreda nacionalno svjesni intelektualci povode različitinm obrascima vremena is različitih strana, različitim metodamai stilovima, pridonoseći nacionalnom i kulturnom napretku. Bez obzira na njihove skromne prinose, kad se nadu u jednom ovakvom zboru, vidimo svu "veličinu malenih" barčevski kazano, zaključujući kako je rad svakog ovog pojedinca potreban, upravo nezaobilazan za cjelovit povijesni prikaz hrvatske kulture u BiH polovicom 19. i početkom 20. stoljeća. Zapravo, to je vrijeme kada naglo slabi turska sila. Reforme što su ih poduzimali sultani da bi osnažili svoju moćostaju bezuspješnima. Bosna i Hercegovina kao turska provincija skapava u nemoći. Jako se duboko ugnijezdila u europsko krilo (...). 

Berlinskim kongresom 1878. BiH dolazi pod austro-ugarsku upravu. Premda je već u razdoblju spomenutih reformi bilo izvjesnih uspjeha u prosvjeti i kulturi, kada je podignuta i nekolicina pučkih škola, te ostvareno nekoliko zapaženih pomaka u gospodarstvu, uglavnom je sve bilo u zastoju. Istina, u to doba počinju se graditi crkve i samostani, a osnivaju se i svjetovna društva koja potiču nacionalno buđenje. Uz pokretanje nekih društava i kulturnih ustanova, od posebne će važnosti biti osnutak tiskara. Dakako, svi ti pomaci stasavaju na djelu hrvatskih narodnih preporoditelja-iliraca Ivana Franje Jukića, Grge Martića, Martina Nedića, Ante Kneževića, Marijana Šunjića i drugih velikana tog doba. Oni su zasijali sjeme nacionalnog buđenja, slobodarstva, njegovanja svoga jezika, vjere i kulture i svojim književnim djelima i časopisima (npr. Bosanski prijatelj) a kasnije i novinama (npr. Hercegovački bosiljak, Glas Hercegovca, Osvit koje pokreće Franjo Milićević u Mostaru) navještali novo doba. (...) U toj nacionalnoj, prosvjetiteljskoj, osloboditeljskoj, moralizatorskoj, poučnovjerskoj, pedagoškoj i ideološko-političkoj zadaći nastaju djela ovih zaslužnika. Ima tu kronika i zapisa o samostanima (Jeronim Vladić, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu; Ignacije Strukić, Kreševo), ima i putopisa (Andrija Jagatić, Paljetkovanja s moga puta; Lovro Mihačević, Po Albaniji), ima tu i pripovjedačkih prinosa kakvi su Ivana Lepušića, Milene Mrazović, navlastito Jagode Truhelke u djelima Zlatni danci, Bogorodične trešnje i sl., vidimo i esejističke ostvaraje kakve daje Ljudevit Zvorniković, osobita lirska postignuća Eugenije Šah Knapfaro, Mate Ostojića, Ivana Kažimira Ostojića, Stjepka Ilijića, dramska ostvarenja Adalberta Kuzmanovića, a nađe se memoaristike, kritike, feljtonistike i drugih vrsta. Dakle, raspolažemo djelima koja imaju ponekad i književno-umjetničkih natruha, ali ona su po svom pedagoškom, ideološko-političkom, etičkom, vjerskom nagnuću, umjetničku, poetsku dimenziju svela u drugi plan. Tako i ova spomenuta, a eksplicite nabožna, etička, pedagoška, povijesna i razna druga spisateljska djela zapravo više su znaci vremena te manje ili više pouzdano dokumentiraju epohu, prostor i mentalitet nego što sustavno daju relevantne znanstvene priloge, odnosno vrjednija književna ostvarenja.

Pa ipak ova sustavno obrađena dvadeset i četiri književna portreta ocrtana u višedesetljetnom razdoblju (vrijeme različitih stilskih književnih formacija, počevši od zakašnjelog prosvjetiteljstva, romantičarskog budničarenja do zrelog romantizma, od protorealizma do realizma, moderne i novih pravaca koje primjećujemo na europskom obzoru), pokazuju kulturni život kojim se afirmira nacionalna svijest i sloboda u okviru europske uljudbe i humanizma uopće. Ovi književni portreti, u svoj uvjetnosti izrečene sintagme, svjedoče o sebi i svojim prinosima pojedinačno, ali i o veličini i značenju kulturnog mozaika koji se snagom svoje sinteze pokazuje kao zajednički dobitak hrvatske kulture u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.